SVECI MJESECA - STUDENI

DEKANAT

• Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

• Povijest župe
• Župa danas
• Župna crkva
• Župni ured
• Župna crkva - brošura
• O svetom Nikoli
• Svećenici iz našeg kraja
• Sestre milosrdnice
• Raspored svetih misa

ZAJEDNICE

• Zbor mladih
• Crkveni zbor
• Ministranti
• Župno ekonomsko vijeće
• Župno pastoralno vijeće
• Župni Caritas
• Obiteljska zajednica
• Liturgijska zajednica
• Zajednica mladih
• Ministrantska zajednica
• Duhovni kutak
• Misao dana
• Putnik
• Udruga svetog Vinka Paulskog
• Dječja grupa

LINKOVI

• Glas Koncila
• Veritas
• Zagrebačka nadbiskupija
• Hrvatski Caritas
• Hrvatska biskupska konferencija
• Hrvatski katolički radio
• Molitvenik

Svetac dana - Sveta Katarina

Današnja zaštitnica je sveta Katarina Aleksandrijska, djevica i mučenica, izuzetno omiljena svetica, iako o njezinom životu znamo malo i sve se uglavnom svodi na brojne legende. Kći guvernera, rodila se oko 282. u egipatskom gradu Aleksandriji. Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnili su strašni progoni, a naročito okrutni bili su oni u Egiptu. O egipatskim mučenicima nastale su kasnije mnoge legende, koje se nisu temeljile na povijesnim podacima već su uglavnom plod pobožne mašte. Takva je legenda i o mučeništvu svete Katarine, kršćanske djevojke na visokom položaju, iznimno lijepe i pametne. O njezinom mučeništvu koje je podnijela u Aleksandriji, pučka mašta stvorila je legendu s mnogim inačicama. Jedna od njih govori o caru Maksiminu Dali, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama i toliko se zaljubio u Katarinu da se zbog nje odlučio rastaviti od svoje žene. Mlada kršćanka najodlučnije se odbila udati za njega, a on ju je potom suočio s pedesetoricom filozofa, koji su je trebali uvjeriti kako Krist zbog svoje smrti na križu ne može biti Bog. Katarina, odlična govornica te vrsna poznavateljica filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace i oni su se obratili na kršćanstvo. Razjareni Maksimin ih je nakon mučenja pogubio, a potom je i Katarinu stavio na kotač s bodežima. Kad ga je ona dotaknula, taj se kotač raspao. Zatim su joj izvan grada odrubili glavu. Pogubljena je u Aleksandriji oko 307. Prema toj legendi anđeli su Katarinino tijelo prenijeli na goru Sinaj i tamo ga pokopali. Na tom mjestu podignut je kasnije glasoviti samostan svete Katarine.

Po drugoj, sličnoj legendi, Katarina je na kršćanstvo obratila ženu rimskog cara Maksencija, a nakon toga se priča poklapa s prethodnom, s jednako tragičnim krajem. Pobožnost prema svetoj Katarini posebno se razvila u srednjem vijeku, kada su joj posvećene brojne crkve i kapele u zapadnoj Europi. Sveta Ivana Orleanska, kojoj se često ukazivala, smatrala ju je svojom nebeskom savjetnicom. Jedna je od četrnaestero svetih pomoćnika. Zbog svoje učenosti i mudrosti proglašena je zaštitnicom knjižnica, knjižničara, učitelja, arhivista, znanstvenika, filozofa, propovjednika, teologa, odgojitelja, učenika, studenata, tajnica, stenografa i pisara, zbog govorničke vještine zaštitnicom pravnika, branitelja i odvjetnika, zbog načina kako je mučena zagovornicom obrtnika koji se u svom poslu susreću s kotačima i noževima (mlinari, kolari, lončari, prelci, brusači, mehaničari, strojari, tokari, klobučari, galanteristi), a pored toga i zagovornicom djevojaka, neudatih žena, dadilja, bolničarki, kitničarki i umirućih. Zaštitnica je mnogih biskupija, gradova, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Gornji grad, Domagović kod Jastrebarskog, Dubranec kod Velike Gorice, Nijemci, Cerić kod Nuštra, Gaj kod Lipika, Dapci kod Čazme, Nevinac kod Nove Rače, Samarica kod Ivanske, Krapina, Stubičke Toplice, Zagorska Sela, Sirova Katalena kod Đurđevca, Hlebine, Gornji Mihaljevec, Komarevo kod Siska, Brestača kod Novske, Divuša kod Dvora, Stružec kod Popovače, Kunići Ribnički kod Netretića, Josipdol, Lokve, Lindar kod Pazina, Selce kod Crikvenice, Novalja na Pagu, Vukšić kod Benkovca, Zemunik Donji, Novigrad zadarski, Gornji Gradac kod Ružića, Dubravice kod Skradina, Ljubitovica kod Segeta, Jajce, Kreševo, Grude, Ljubuški, Sot kod Šida, Šupljak kod Subotice).

Sretan imendan želimo svim našim dragim Katarinama, Katama, Katjama i Katicama!

Sveta Katarina u Domagoviću

Grad Jastrebarsko i Jastrebarski dekanat diče se kapelom svete Katarine u najglazbenijem naselju jaskanskog kraja Domagoviću (župa Petrovina). Kapela postoji od starine, najkasnije od 1686. Današnja kapela građena je krajem XIX. stoljeća. Posebno je značajan pozlaćeni oltar svete Katarine iz 1686, vrijedna ornamentika i kipovi. Oltar je rodnom Domagoviću darovao zagrebački biskup, pavlin Martin Borković (1597-1687). Maniristički tip oltara plošnog, širokog retabla s tri polja omeđena stupovima, u kojima se nalaze kipovi svetaca zaštitnika, ukrašen je floralnom ornamentikom te osobito raskošno rezbarenim krilima. Bočni oltari svetog Roka i svetog Florijana izrađeni su početkom XX. stoljeća. Današnji blagdan izvanredna je prigoda za hodočasnički pohod Domagoviću i kapeli svete Katarine.

Slika: Sveta Katarina

Slika: Sveta Katarina

Slika: Sveta Katarina

Slika: Sveta Katarina

Slika: Sveta Katarina

Slika: Sveta Katarina

Slika: Sveta Katarina-crkva u Domagoviću

Slika: Sveta Katarina-crkva na zagrebačkom Gornjem gradu

Svetac dana - Blažena Elizabeta iz Reutea

Blažena Elizabeta iz Reutea (Elisabeth von Reute), poznata i kao „Dobra Beta“ („Gute Beth“) ili „Elisabetha Bona“, njemačka franjevačka trećoredica i mističarka, rođena je kao Elisabeth Achler 25. studenoga 1386. u Waldseeu (okrug Ravensburg, Baden-Württemberg). Kći siromašnog tkalca Hansa Achlera i njegove žene Anne, od malih nogu je odgajana u pobožnosti, a zbog svoje plemenitosti i blagosti već je u djetinjstvu prozvana „dobra Beta“. Od četrnaeste godine njezin duhovni vođa i ispovjednik bio je augustinac Konrad Kügelin (1367-1428), a sa sedamnaest godina postala je franjevačka trećoredica u novoosnovanom samostanu Reute, nedaleko njezinog rodnog grada. U samostanu se bavila kuhinjskim poslovima i dijelila siromasima milodare na samostanskim vratima. Bila je povezana s crkvenim obnoviteljskim duhom XV. stoljeća, a voljela je povučenost i samoću te nikada nije prelazila samostanski prag. Zbog toga su je i nazivali „rekluzom“, „zazidanom“. Mnoge sate provodila je u malom samostanskom vrtu, klečeći na kamenu i moleći. Gospodin joj je poslao teške životne kušnje, napade Zloga i netrpeljivost ostalih sestara, ali ona je svojom postojanom ljubavlju, strpljivošću i poniznošću dokazala svoju dobrotu. Napale su je i teške bolesti, a utjehu je nalazila u razmatranju muka Kristovih i u presvetom oltarskom sakramentu. Sveta euharistija bila je njezin život i njezina radost.
Znala je čitave sate promatrati presveti sakrament, a danima i noćima posjećivala je Spasitelja u svetohraništu. Posljednje tri godine života nije uzimala hranu i živjela je samo od svete pričesti. Znala je tajne srdaca i vidjela skrivenu budućnost. Bila je mističarka, vizionarka i stigmatičarka. U svojim ekstazama i vizijama prolazila je nebom, paklom i čistilištem. Prema predaji primala je pričest iz ruku Gospodina Isusa, a uz pet velikih rana Isusovih dobila je na glavi i sedam rana Isusove trnove krune. Te su rane krvarile petkom i u vrijeme korizme. U svojoj smrtnoj muci zamolila je da se čita Kristova muka, a na riječi „ i ispusti dušu“ otišla je u nebo i njezina duša, na današnji dan, njezin rođendan, 25. studenoga 1420. Dogodilo se to u samostanu u Reuteu, danas gradskom naselju njezinog rodnog Bad Waldseea. Od vjerničkog puka bila je ubrzo čašćena kao svetica i pripisuju joj se mnoga čudesa. Njezin ispovjednik, Konarad Kügelin, napisao je njezin životopis na latinskom jeziku. Papa Klement XIII. proglasio ju je blaženom 1766. Njezine relikvije počivaju u samostanskoj crkvi u Reuteu. Zazivaju je kod oluja, požara i rata. Zaštitnica je njemačke povijesne pokrajine Švapske (Schwaben), a štuju je naročito u Baden Württembergu, Bavarskoj, Tirolu i Švicarskoj.

Slika: Blažena Elizabeta iz Reutea

Slika: Blažena Elizabeta iz Reutea

Slika: Blažena Elizabeta iz Reutea

Slika: Blažena Elizabeta iz Reutea

Slika: Blažena Elizabeta iz Reutea

Slika: Blažena Elizabeta iz Reutea

Svetac dana - Sluga Božji Ante Josip Tomičić

Sluga Božji fra Ante Josip Tomičić, hrvatski redovnik kapucin, rođen je 23. ožujka 1901. u selu Razbojine (župa Ričice, općina Lovinac) u Lici, kao deveto od dvanaestero djece Ivice Tomičića i Ane rođene Skorup. Na krštenju je dobio ime Josip, a kumovi su bili Joso Mašić, oružnički stražmeštar i njegova supruga Ikica, iz Ličkog Cerja. Kumovi su uzeli Josipa k sebi kad je imao 2-3 godine, jer nisu imali djece. Od ranih dana učili su ga čitati, pisati i moliti. Djetinjstvo i mladost proveo je čuvajući stada, a duhovni preokret doživio je 17. siječnja 1917, kad mu je u ruke došla knjižica „San Blažene Djevice Marije“, u kojoj je otkrio Božje milosrđe. Nabavio je Novi zavjet, u kojem su ga posebno dirnule Isusove riječi: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja-i u budućem vijeku život vječni.“ U kapucinski samostan u Varaždinu Josip je ušao 27. prosinca 1919. i dobio redovničko ime Ante. Novicijat js započeo 20. studenoga 1920, a 1921. položio prve redovničke zavjete. Iz Varaždina je u svibnju 1922. premješten u Karlobag za kuhara, a u veljači 1923. poslan je u Split. U Splitu, u svetištu Gospe od Pojišana, vršio je službu sakristana, a za potrebe samostana svakodnevno je obilazio gradom i od kuće do kuće prosio živežne namirnice. S vremenom mu je dodijeljena i služba sakupljanja milodara za uređenje svetišta Gospe od Pojišana. Za to svetište, kao i za uređenje drugih kapucinskih crkava, fra Ante je skupljao milodare u raznim dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvodine, u Zagrebu i Beogradu. Bio je izvan samostana, na putu, šest do osam mjeseci u godini. Morao je svakodnevno obijati tuđe pragove, ponižavati se pred ljudima, moliti za pomoć i primati ne samo novac, nego i prigovore i poniženja. U splitskom samostanu fra Ante je 11. veljače 1925. položio svoje vječne zavjete. Premješten je 1926. u Dubrovnik. U Dubrovniku je imao isto zadatak kao i u Splitu-prošnju. Premješten je 1937. u Varaždin, gdje je ostao gotovo četiri godine. U lipnju 1941. premješten je u Zagreb. Kapucini su tada gradili crkvu i samostan u zagrebačkoj Dubravi, a privremeno su boravili u župi svetog Jernoma u Maksimiru, kamo je stigao i fra Ante. Za Novu godinu 1942. nadbiskup Alojzije Stepinac blagoslovio je novu crkvu i osnovao župu svetog Mihaela u Dubravi. Tih se dana i fra Ante preselio u Dubravu. U Zagrebu je ostao do 1945, kada je ponovno premješten u Varaždin, gdje je boravio do 1947.

Pješačio je 22 godine cijelom Hrvatskom. Ponizno je prosio milostinju i sakupljao milodare za školovanje mladih kapucina i za gradnju novih crkava, samostana i sjemeništa. Na tom pješačenju doživljavao je brojna poniženja i uvrede, ali je ustrajao na svojem putu. U Rijeku je stigao 5. rujna 1947. i potom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici obavljao sakristansku i vratarsku službu. Zbog zabrane komunističkih vlasti više se nije smjelo prositi. Kao osobiti štovatelj Blažene Djevice Marije, fra Ante Tomičić osjećao se silno počašćen službom sakristana u crkvi Gospe Lurdske. Svi ljudi, koji su radi bilo kojeg posla dolazili u samostan ili crkvu, morali su se susresti s blagim likom fra Ante. Mnogi se Riječani sjećaju njegove susretljivosti, poniznosti i dobrote. Osobito je imao otvoreno srce i mnogo razumijevanja za siromahe. Nikada nikoga nije odbijao, svima je htio biti uslužan koliko je najviše mogao. Iscrpljen bolešću, preminuo je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. u kapucinskom samostanu Gospe Lurdske u Rijeci. Kada je fra Ante umro, ljudi su s krunicama i drugim nabožnim predmetima doticali pokojnika i nosili ih sa sobom kao dragu uspomenu, a gradom i okolicom brzo se širio glas: „Umro je svetac grada Rijeke!” Pokopan je na riječkom groblju Kozala. a 3. travnja 1997. posmrtni ostaci fra Ante Tomičića preneseni su s groblja u kriptu kapucinske crkve Gospe Lurdske. Godine 1997. objavljena je knjiga „Fra Ante Tomičić: crtice iz života“ kapucina fra Zlatka Josipa Šafarića. Biskupijski proces za fra Antino proglašenje blaženim i svetim službeno je pokrenut 12. srpnja 2005, a zaključen je 2014, kada je cjelokupna dokumentacija predana u Vatikan, u Kongregaciju za proglašenje blaženim i svetim.

Slika: Sluga Božji Ante Josip Tomičić

Slika: Sluga Božji Ante Josip Tomičić

Slika: Sluga Božji Ante Josip Tomičić

Slika: Sluga Božji Ante Josip Tomičić

Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani