Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sveti Charbel Makhlouf - 24. prosinac

Sveti Charbel Makhlouf

Sveti Charbel Makhlouf (Sharbel Maklouf), libanonski svećenik, redovnik maronit, rođen je 8. svibnja 1828. kao Youssef Antoun (Josip Antun) Makhluf u selu Bekaa Kafra (kotar Bsharri, sjeverni Libanon), na nadmorskoj visini od 1450 do 1620 metara. Jedan od petero djece goniča mazgi i mula Antouna Zaaroura Makhloufa i njegove žene Brigitte Chidiac, ostao je bez oca s tri godine. Bio je pobožan od djetinjstva, a naročito se divio djelu Tome Kempenca „Nasljeđuj Krista“. Čuvao je malo obiteljsko stado, usput proučavao živote svetaca i molio. Ušao je 1851. u novicijat samostana libanonskog maronitskog reda svetog Antuna u samostanu svetog Marona u Annayi. Uzeo je ime Charbel, po antiohijskom mučeniku iz II. stoljeća, a svečane zavjete položio 1853. Studirao je filozofiju i teologiju u samostanu svetog Ciprijana i Justine u Kfifanu (kotar Batroun), a među njegovim profesorima bio je i otac Nimatullah Kassab, koji je 2004. i sam proglašen svetim. Charbel je zaređen za svećenika 1859. u Bkerkeu, sjedištu maronitskog patrijarhata. U samostanu svetog Marona u Annayi isticao se pobožnošću, a oko njega su se neprestano događale čudesne pojave. Lebdio je za vrijeme molitvi, a naročito je štovao Presveti sakrament. Odlučio je živjeti kao monah pustinjak te je od 1875. proboravio 23 godine u obližnjem pustinjačkom stanu svetog Petra i Pavla. Živio je asketski, u strogom postu i trapljenju. Mnogi hodočasnici dolazili su ocu Charbelu po savjet, blagoslove, nadahnuće i ohrabrenje. Za vrijeme služenja mise, 18. prosinca 1898, pogodio ga je moždani udar. Preminuo je u svojem pustinjačkom utočištu na današnji dan, na Badnjak kasno poslijepodne, 24. prosinca 1898. Drugog dana, na Božić, kad su njegovo tijelo trebali prenijeti u susjedni samostan svetog Marona, iz tamnih oblaka padao je gusti snijeg. Čim je pogrebna povorka izišla van, isti čas je prestalo sniježiti i razvedrilo se. Nakon Charbelove smrti, na njegovom tijelu i oko njegovog groba u samostanu svetog Marona u Annayi (kotar Jbeil, sjeveroistočno od Beiruta, glavnog grada Libanona), očitovale su se nadnaravne pojave i čudesni znakovi (sjajna svjetlost oko groba, neraspadljivost tijela, miomirisna tekućina). Papa Pavao VI. proglasio ga je blaženim 1965, a svetim 1977, kao prvog maronitskog sveca. Svetom Charbelu i njegovom zagovoru pripisuje se više od 6 tisuća čudesnih ozdravljenja i drugih milosti. Pojedinici koji su boravili u njegovoj pustinjačkoj ćeliji doživjeli su mistična iskustva, pored ostalog „svjetlo koje je obasjavalo sve, iz svih izvora, i glas koji je dopirao odasvud, iz svih kutova”. U Libanonu i susjednim zemljama svetog Charbela štuju i kršćani i nekršćani.

Spomendan svetog Charbela pruža nam priliku da nešto više kažemo o maronitima i Maronitskoj crkvi. Maroniti su libanonski kršćani sirijskog obreda. Njihovi počeci i ime vezani su uz sirijskog monaha svetog Marona, čiji je samostan (Mar-Maron) nakon njegove smrti postao središte oporbe protiv monofizita nakon Kalcedonskoga sabora (451). Maronovi sljedbenici osnivali su mnogobrojne samostane na obalama Oronta (Sirija). U VII. stoljeću izabrali su patrijarha i postupno se naseljavali u Libanon. Za križarskih ratova došli su u dodir s Rimom i 1182. ujedinili se s Katoličkom crkvom. Često su proganjani za mamelučke (1250-1517) i osmanlijske vladavine (1517-1918). Velike pokolje nad njima počinili su 1860. Druzi, a za građanskog rata u Libanonu (1975) mnogi su emigrirali. Maronitska crkva priznaje papinski primat, a zadržala je svoj obred i običaje. Papa Pavao V. priznao je 1608. glavaru Maronitske crkve naslov patrijarha Antiohije. Sjedište maronitskog patrijarha je u samostanu Bkerke kraj Beiruta, liturgijski jezici su arapski i starosirijski, a u monaštvu je u uporabi i aramejski. Osim u Libanonu i Siriji, Maronitska crkva, s više od 3 milijuna vjernika, ima biskupije u Izraelu, Egiptu, Južnoj i Sjevernoj Americi i Australiji. Od 1584. u Rimu djeluje Maronitski kolegij. Prema Nacionalnom paktu od 1943, predsjednik Libanona je redovito maronitski kršćanin. Ovo je prigoda da se pomolimo za Libanon, „zemlju cedrova“, prozvanu i „Švicarskom Srednjeg istoka“, a posebno za libanonske kršćane koji su u svojoj burnoj, mučeničkoj prošlosti proživjeli mnoge progone, patnje i stradanja.