SVECI MJESECA - STUDENI

1	Svi Sveti
1	Sluga Božji Josip Lang
2	Dušni dan
2	Sveti Just iz Trsta
3	Sveti Hubert
3	Sveti Martín de Porres
4	Sveti Karlo Boromejski
4	Sveti Malahija iz Armagha
5	Sveti Emerik
5	Sveti Elizabeta i Zaharija
5	Blaženi Serafin Kodić Glasnović i Anton Muzić
6	Sveti Leonard
6	Sveti Pavao Carigradski
7	Sveti Engelbert
7	Blaženi Antonio Baldinucci
7	Sveti Prosdocim
8	Blaženi Ivan Duns Scot
8	Sveti Adeodat
9	Blaženi Gracija Kotorski
9	Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva
10	Sveti Leon Veliki
10	Sveti Andrija Avellino
11	Sveti Martin
11	Blaženi Kamen Vičev i bugarski mučenici
12	Sveti Jozafat
12	Sveti Emilijan
13	Sveti Stanislav Kostka
13	Sveti Brcko
14	Sveti Nikola Tavelić
14	Sveti Ivan Trogirski
15	Sveti Albert Veliki
15	Sveti Josip Pignatelli
16	Sveta Margareta Škotska
16	Sveta Gertruda
17	Sveta Elizabeta Ugarska
17	Sveti Dionizije Aleksandrijski
17	Sveti Roque González, Alfonso Rodríguez i Juan del Castillo
17	Blažena Salomea Krakovska
18	Sveta Rose Philippine Duchesne
18	Blažena Karolina Kózka
18	Sveti Noa
19	Sveta Matilda von Hackeborn
19	Sveti Rafael Kalinowski
19	Sveti Obadija
20	Sveti Feliks de Valois
20	Sveti Bernward iz Hildesheima
21	Prikazanje Blažene Djevice Marije i Gospa od Zdravlja
21	Sveti Mauro Porečki
22	Sveta Cecilija
22	Sveti Filemon, Apija i Arhip
23	Sveti Klement
23	Sveti Kolumban
23	Sveti Spes
24	Sveti vijetnamski mučenici
24	Sveti Krševan
25	Krist Kralj
25	Sveta Katarina
25	Blažena Elizabeta iz Reutea
26	Sveti Leonardo da Porto Maurizio
26	Sveti Ivan Berchmans
26	Blaženi Giacomo Alberione
27	Sveti Virgilije
27	Sveti Francesco Antonio Fasani
28	Sveti Jakov Markijski
28	Sveti Grgur III.
29	Sveta Katarina Labouré
29	Sveti Saturnin i Sizinije
30	Sveti Andrija
30	Sveti Silvestar Guzzolini

DEKANAT

Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

ZAJEDNICE

LINKOVI

Svetac dana - Sveta Elizabeta Ugarska

Sveta Elizabeta Ugarska

Današnja sveta zaštitnica je kneginja Elizabeta Ugarska ili Elizabeta Thürinška. Rodila se 7. srpnja 1207. u Sárospataku (sjeverna Mađarska) ili u Pressburgu (danas Bratislava). Kći hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II, udala se sa 14 godina za zemaljskoga kneza (Landgrafa) Ludwiga IV. Thürinškog, s kojim je živjela u sretnom braku. Potaknuta naukom svetog Franje Asiškog i uz potporu svoga muža, posebnu ljubav pokazivala je prema siromasima, gladnima i bespomoćnima, a svoje imanje, skupocjenu odjeću, nakit i ukrase potrošila je pomažući nevoljnicima. Muž joj je 1227. poginuo u križarskom ratu, a nju su protjerali iz dvorca Wartburga (Thüringen) i oduzeli joj djecu. Franjevačka trećoredica, isticala se dobrotvornim radom i u Marburgu (Hessen) osnovala ubožište i svratište, u kojem se do kraja života posvetila njezi bolesnika. Preminula je na današnji dan, 17. studenoga 1231, u Marburgu.

O njoj govore mnoge legende i pripisuju joj se brojna čudesa, poput glasovitog čuda s ružama. Krišom je iz dvorca pod ogrtačem nosila sirotinji u selo hranu, na putu susrela muža, a kad je on začuđen zbog velike izbočine razgrnuo njezin ogrtač, ugledao je tamo veliki buket mirisnih ruža iako je bila zima. Svetom ju je 1235. proglasio papa Grgur IX. Legende o njoj česta su tema likovnih djela (Hans Holbein stariji, Tilman Riemenschneider, Moritz von Schwind i dr.). Zazivaju je prigodom smrtne opasnosti za djecu i zubobolje, a zaštitnica je kršćanskog Caritasa, franjevaca trećoredaca, pekara, prosjaka, prognanika, beskućnika, skitnica, nevjesta, udovica, kneginja, grofica, dobrotvornih društava i djelatnika, osoba ismijavanih zbog pobožnosti, bolnica, sanatorija, čipkarica, lažno optuženih, žitnih polja te mnogih biskupija, naselja, udruga, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Jalžabet, Grabić kod Slatine, Jelisavac kod Našica, Subotica-bolnica, Novi Sad).

Slika: Sveta Elizabeta Ugarska

Slika: Sveta Elizabeta Ugarska - župna crkva u Jalžabetu

Svetac dana - Sveti Dionizije Aleksandrijski

Sveti Dionizije Aleksandrijski

Sveti Dionizije (Dionysius) Aleksandrijski ili sveti Dionizije Veliki, biskup i mučenik, rođen je u bogatoj poganskoj obitelji oko godine 190, u egipatskom gradu Aleksandriji. Na kršćanstvo se obratio u zrelim godinama, nakon pomnog proučavanja Svetog pisma i djela crkvenih otaca, ali i krivovjernih učenja. Neposredan povod njegovom obraćenju bila je vizija, u kojem mu je Svevišnji poručio da mora dobro poznavati krivovjerje koje razdire Crkvu Kristovu, kako bi ga mogao iskorijeniti. U aleksandrijskoj katehetskoj školi učitelj mu je bio veliki grčki crkveni pisac Origen. Kad je Origen 231. otišao u Cezareju Palestinsku, tadašnji aleksandrijski patrijarh Heraklo povjerio je Dioniziju vođenje aleksandrijske škole. Nakon Heraklove smrti, Dionizije ga je 247. zamijenio na nadbiskupskoj stolici. Ubrzo nakon toga, godine 250, car Decije naredio je sveopći progon kršćana. Prefekt Sabinus poslao je na Dionizija ubojicu, pred kojim se sakrio u posljednji trenutak. Uspio je pobjeći iz grada i skrivao se do 251. u libijskoj pustinji. Živio je u tajnosti, a svojim vjernicima redovito je slao pisma u kojima ih je poticao da ostanu čvrsti u svojoj kršćanskoj vjeri. U vrijeme Novacijanovog raskola, 251, podržavao je papu Kornelija. Kad je u Aleksandriji 252. izbila kuga, sa svojim svećenicima i đakonima posjećivao je i tješio bolesnike i umiruće. Za vladavine cara Valerijana (253-260) kršćani su bili progonjeni u cijelom Rimskom carstvu. Biskup Dionizije protjeran je najprije u Libiju, a 257. u pustinju kod jezera Mareotis (Maryut), južno od Aleksandrije.

Vratio se 260. u Aleksandriju i gorljivo štitio svoje vjernike u vrijeme gladi i građanskih nemira. Taj mudri, blagi i sveti biskup ubraja se među najznačajnije teologe ranoga kršćanstva. Bio je spreman ponovno primiti u Crkvu one otpadnike, koji su se iskreno pokajali, a priznao je kao važeća i ona krštenja koja su obavili heretički svećenici. Posebno je bio blag prema onim vjernicima koji su klonuli u vrijeme progona i privremeno se odrekli vjere u Krista Gospodina. Održavao je mir i dijalog sa svim pojedincima i skupinama, koje su imali drugačija stajališta od njega, ali je krivovjercima uvijek tumačio vlastita mišljenja. Često je protivnike pozivao na javnu raspravu, nakon koje su mnogi prelazili na njegovu stranu. O svetom Dioniziju i njegovim stajalištima doznajemo iz njegove očuvane korespondencije. Bila su glasovita i njegova tradicionalna uskrsna pisma, a napisao je i zanimljivu raspravu o knjizi Otkrivenja. Njegove vrline i djela potakla su svetog Bazilija da Dioniziju pridoda i nadimak Veliki. Zbog pretrpljenih progonstava proglašen je i mučenikom. Preminuo je 22. ožujka 264. u Aleksandriji.

Slika: Sveti Dionizije Aleksandrijski

Svetac dana - Sveti Roque González, Alfonso Rodríguez i Juan del Castillo

Sveti Roque González, Alfonso Rodríguez i Juan del Castillo

Sveti Roque González de Santa Cruz, paragvajski isusovac, svećenik, misionar i mučenik, rođen je 17. studenoga 1576. u Asunciónu, danas glavnom gradu Paragvaja, tada središtu ogromnog područja Rio de la Plata. Njegovi roditelji bili su španjolski plemići, Don Bartolomé González de Villaverde i Doña María de Santa Cruz. Od djetinjstva je tečno govorio jezik plemena Guaraní. Zaredio ga za svećenika 25. ožujka 1599. Hernando Trejo y Sanabria, biskup Córdobe (Argentina). Najprije je djelovao kao župnik katedrale u Asunciónu, a 1609. stupio u Družbu Isusovu. Posvetio se apostolskom radu u paragvajskim redukcijama, isusovačkim misijskim naseljima. Bio je prvi Europljanin koji je stupio u područje današnje brazilske savezne države Rio Grande do Sul. Djelovao je među južnoameričkim urođenicima iz plemena Guaraní i trpio mnoge nevolje svake vrste, lišen hrane i odjeće. Redukciju svetog Ignacija (San Ignacio) osnovao je 1613. Zatim je 1615. osnovao redukciju Itapúa, na mjestu gdje se danas nalazi Posadas, glavni grad argentinske provincije Misiones. Potom je redukciju 1621. preselio na drugu stranu rijeke Paraná, gdje je kasnije podignut paragvajski grad Encarnación. Dva grada danas povezuje most koji nosi ime Puente Internacional San Roque González de Santa Cruz. Djelo oca Gonzáleza su i redukcije (misijska naselja) Concepción de la Sierra (1619), Candelaria (1627), San Javier, Yapeyú (danas grad u argentinskoj provinciji Corrientes), San Nicolás, Asunción del Iyuí i Caaró (danas u Brazilu), na istočnoj obali rijeke Uruguay. Gradio je kuće i crkve, djelovao kao kateheta, liječnik, arhitekt, tesar, agronom i učitelj, propovijedao i krstio. Prilagodio je svoje apostolsko djelovanje indijanskim običajima, njihovoj kulturi, glazbi i plesu. Odvraćao je svoje vjernike od mržnje i osvetoljubivosti. Branio je svoje stado i od španjolskih kolonizatora, „encomenderosa“, koji su Indijance željeli podjarmiti, maksimalno izrabiti ili prodati u roblje, ali i od domaćih vračeva koji nisu htjeli prihvatiti kršćansku vjeru. I jednima i drugima isusovci su kao branitelji ljudskih prava i sloboda bili trn u oku i željeli su ih protjerati. U tim su krajevima osim gladi vladale i zarazne bolesti, a španjolski vojnici i trgovci robljem često su poduzimali prave lovačke pohode na Indijance. Rezultati misionarevog rada bili su i pored svih tih nevolja čudesni. Mnogi Indijanci su se pokrstili i počeli živjeti životom dostojnim čovjeka. U posljednjem razdoblju života i djelovanja ocu Gonzálezu pridružila su se dvojica mladih španjolskih isuovaca, Alfonso Rodríguez Olmedo (rođen 10. ožujka 1598. u Zamori, Castilla) i Juan del Castillo (rođen 14. rujna 1595. u Belmonteu, provincija Cuenca, Castilla-La Mancha).

Na sjeverozapadu najjužnije brazilske savezne države Rio Grande do Sul živio je tada Nheçu (Ñezú), poglavica i vrač („cacique“) plemena Guaraní, koji je zamrzio misionare i skovao smrtnu zavjeru protiv njih. Ujutro, 15. studenoga 1628, otac Roque završio je misu, izašao iz kapele i namjeravao postaviti novo zvono na stup, koji je otac Alfonso sa skupinom domorodaca dovukao s brda. Kad se otac Roque sagnuo, jedan od zavjerenika udario ga je kamenom sjekirom tako snažno po glavi da je na mjestu ostao mrtav. Zatim su navalili i na oca Alfonsa, koji se baš spremao na misu. Smrskali su mu glavu, a tijela obojice misionara sasjekli su na komade i spalili. Dogodilo se to u misiji Svih Svetih u naselju Caaró, u današnjem Brazilu. Otac Juan del Castillo, koji se nalazio u obližnjem selu, uhvaćen je dva dana kasnije, strahovito mučen i potom ubijen. Kad su isusovci 1767. protjerani iz tih krajeva, ostavili su za sobom 57 uređenih naselja s više od 100 tisuća domorodačkih stanovnika. Papa Pio XI. proglasio je trojicu mučenika 28. siječnja 1934. blaženima. Papa Ivan Pavao II. proglasio ih je 16. svibnja 1988. svetima, u perivoju Parque Ñu Guazú kod Asuncióna, prigodom pastoralnog pohoda Paragvaju. Sveti Roque González, Alfonso Rodríguez i Juan del Castillo zaštitnici su domorodačkih tradicija i kulture te mnogih naselja, župa, crkava i kapela diljem Južne Amerike. Relikvije svetog Roquea Gonzáleza, prvog kanoniziranog paragvajskog sveca, nalaze se u Kapeli mučenika (Capilla de los Mártires) u paragvajskom glavnom gradu Asunciónu.

Slika: Sveti Roque Gonzalez

Slika: Sveti Juan del Castillo, Roque Gonzalez i Alfonso Rodriguez

Slika: Sveti Roque Gonzalez, Alfonso Rodriguez i Juan del Castillo

Svetac dana - Blažena Salomea Krakovska

Blažena Salomea Krakovska

Blažena Salomea Krakovska (błogosławiona Salomea, Salomea Piastówna), poljska princeza, galicijska vojvotkinja i redovnica klarisa, rođena je 1211. ili 1212. u Krakówu kao kći Leszeka I. Bijelog, krakowskog vojvode i Grzymisławe od Łucka. Kad je navršila sedam godina, udali su je 1218. za naslovnog kralja Galicije i brata Bele IV, Kolomana (Kálmána), desetogodišnjeg sina mađarskog kralja Andrije II. Kralj Andrija poklonio je 1226. Kolomanu i Salomei kao svadbeni dar Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju. Koloman i Salomea stolovali su u Čazmi, a po Kolomanu je Slavonija i nazvana kraljevinom. Koloman je 1239. darovao svoje imanje u Đakovu bosanskom biskupu Ponsi koji je tamo prenio svoje sjedište. Darovnicu je 1244. potvrdio i kralj Bela IV. Tada je započela povijest Đakova kao biskupskog središta.

Franjevačka trećoredica, Salomea se posvetila dobrim djelima i bila na glasu kao velika dobrotvorka. Kad je Koloman 1241. poginuo u borbi s Tatarima, Salomea se vratila u Poljsku. Pridružila se 1245. redovnicama klarisama i osnovala uz pomoć brata, kneza Boleslawa Stidljivog, samostan u Zawichostu kod Sandomierza (Svetokriško vojvodstvo). Zbog opasnosti od tatarske provale, klarise su 1259. napustile Zawichost i smjestile se u Skałi, nedaleko od Krakówa. Salomea je tamo živjela u pokori i siromaštvu, isticala se u poniznosti i poslušnosti te je već za života bila na glasu svetosti. Preminula je na današnji dan, 17. studenoga 1268, u samostanu klarisa u Skałi. Njezin grob nalazi se u bazilici svetog Franje Asiškog u Krakówu. Pripisuju joj se mnoga čudesa. Blaženom ju je 1672. proglasio papa Klement X. Klarise iz Krakówa darovale su 29. listopada 2014. Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji relikvije blažene Salomeje.