SVECI MJESECA - TRAVANJ

1	Sveti Hugo
1	Sveta Marija Egipatska
1	Sveti Venancije
1	Blaženi Karlo Austrijski
2	Sveti Franjo Paolski
2	Sveti Franjo Coll Guitart
2	Sveti Dominik Tuoc
3	Sveti Richard iz Chichestera
3	Blaženi Piotr Edward Dańkowski
3	Sveti Pedro Calungsod
4	Sveti Izidor Seviljski
4	Blažena Aleta
4	Sveti Benedikt Moro
5	Sveti Vinko Ferrer
5	Sveta Julijana iz Liègea
5	Sveta Maria Crescentia Höss
6	Sveti Celestin I.
6	Sveti Eutihije
6	Blaženi Michele Rua
7	Sveti Ivan de La Salle
7	Sveti Hermann Joseph
7	Sveti Henry Walpole
8	Sveta Julija Billiart
8	Sveti Albert Jeruzalemski
8	Blaženi August Czartoryski
9	Sveta Marija Kleofina
9	Blaženi Toma iz Tolentina
9	Sveti Hagaj
10	Sveti Mihael de Sanctis
10	Sveti Ezekijel
10	Sveta Magdalena od Canosse
11	Sveti Stanislav
11	Sveta Gemma Galgani
11	Sveta Elena Guerra
12	Sveti Josip Moscati
12	Sveti Julije I
12	Sveti Zeno iz Verone
13	Cvjetnica
13	Sveti Hermenegildo
13	Sveti Martin I
13	Blažena Margherita iz Castella
14	Sveta Lidvina
14	Sveta Terezija de Los Andes
14	Blaženi Alojzije Palić
15	Sveti Benedikt Josip Labré
15	Sveti Damjan De Veuster
15	Sluga Božji Petar Barbarić
16	Sveta Bernardica Soubirous
16	Blaženi Arcangelo Canetoli
16	Sveti Aron
17	Veliki četvrtak
17	Sveta Kateri Tekakwitha
17	Blažena Mariana od Isusa Navarro
17	Blaženi Rudolf iz Berna
17	Sveti Inocent iz Tortone
18	Veliki petak
18	Blažena Marija od Utjelovljenja
18	Blažena Marija Ana Blondin
18	Sveta Debora
19	Velika subota
19	Sveti Leon IX.
19	Sveti Ekspedit iz Melitene
19	Sveti Natan
20	Uskrs
20	Sveta Agneza iz Montepulciana
20	Blaženi Simone Rinalducci
20	Sveti Anicet
21	Uskrsni ponedjeljak
21	Sveti Anzelmo
21	Sveti Román Adame Rosales
21	Sveti Joseph Vaz
22	Sveti Konrad von Parzham
22	Sveti Kajo I, papa
22	Sveti Leonida
22	Sveti Teodor Sikeot
23	Sveti Juraj
23	Sveti Adalbert Praški
23	Blaženi Egidije Asiški
23	Blažena Terezija Marija od Križa Manetti
24	Sveti Fidelis
24	Sveta Marija Eufrazija Pelletier
24	Sluga Božji Egidije Bulešić
25	Sveti Marko
25	Sveti Petar od svetog Josipa Betancur
25	Blaženi Benedikt XII
26	Blaženi Jakov Zadranin
26	Majka dobrog savjeta
26	Sveti Pashazije Radbert
26	Sveti Anaklet
27	Bijela nedjelja
27	Blažena Ozana Kotorska
27	Sveta Zita
27	Sveti Antim iz Nikomedije
28	Sveti Petar Chanel
28	Sveti Ljudevit Montfortski
28	Sveti Pavao Pham Khac Khoan
29	Sveta Katarina Sijenska
29	Sveti Petar Veronski
29	Sveti Hugo iz Clunyja
30	Sveti Pio V.
30	Sveti Josip Benedikt Cottolengo
30	Blažena Paulina von Mallinckrodt

DEKANAT

Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

ZAJEDNICE

LINKOVI

Svetac dana - Sveti Benedikt Josip Labré

Sveti Benedikt Josip Labré

Sveti zaštitnik kojega se danas prisjećamo je Benedikt Josip (Benoît-Joseph) Labré, pobožni francuski prosjak („prosjak vječnog klanjanja“, „Božji skitnica“). Rodio se 25. ožujka 1748. u selu Amettes, nedaleko grada Boulogne-sur-Mer (departman Pas-de-Calais, sjeverna Francuska), kao najstarije od petnaestero djece skromnog trgovca. Polazio je mjesnu školu koju je vodio tamošnji kapelan. Nije bio naročito nadaren učenik, ali je za svoje godine bio neobično ozbiljan. Javno je činio pokoru i za najmanje grijehe. Učio je s 12 godina latinski kod svojeg ujaka i kuma, župnika u Érinu, s nadom da će postati svećenik. Sa 16 godina želio je stupiti u trapistički samostan, ali tome se opirala cijela obitelj. Drugi ujak, također svećenik, savjetovao mu je da se pridruži kartuzijancima, ali oni ga nisu primili. Propješačio je 280 kilometara do trapističke opatije u Normandiji, ali ga ni oni nisu primili. Tada je stupio u kartuziju Neuville i ostao na kušnji 6 tjedana, ali nije izdržao. Ušao je 1769. u cistercitski samostan, ali su ga poglavari proglasili neprikladnim jer im se činio previše mirnim i nedovoljno uravnoteženim. Stupio je u Treći red svetog Franje i krenuo pješke u Rim, s nadom da će tamo pronaći prikladni red i samostan. Krajem kolovoza 1770. stigao je u Chieri nedaleko Torina, odakle je roditeljima napisao posljednje pismo. Stjecajem okolnosti postao je “Božji sirotan”, prosjak i lutalica.
Oprostio se od materijalnih dobara, hodao u poderanoj i prljavoj odjeći, oko vrata su mu visjeli križ i krunica, a na ramenu je nosio svoje bogatstvo: Novi Zavjet, djelo Tome Kempenca “Nasljeduj Krista” i časoslov što ga je molio svaki dan. Lutajući cestama neprestano je molio, a sve što je isprosio, komadić kruha, dijelio je s drugim siromasima. Noći i dane provodio je pod vedrim nebom, spavao pod kakvim stablom ili uz neku ogradu. Obišao je više puta glasovita prošteništa kao što su Loreto, Assisi, Napulj, Bari, Fabriano, Compostela, Einsiedeln, Paray-le-Monial. Provodio je dane u katedralama, u neprestanom klanjanju pred Presvetim, obavljao marijanske pobožnosti te zapadao u ekstaze, levitacije i bilokacije. Malo je govorio, mnogo propovijedao i mirno podnosio poniženja i uvrede. Pripisuju mu brojna ozdravljenja i čudesa, među njima i umnožavanje kruha za svoje suputnike siromahe. Posljednje godine života proveo je u Rimu, noćio je obično na Colosseumu, a njegove savjete tražili su ljudi svih staleža i naraštaja. Umro je u Rimu 17. travnja 1783, u dobi od 35 godina. Tek što je umro, Rimom se proširila vijest: “Umro je svetac!” Pokopali su ga u rimskoj crkvi Santa Maria ai Monti, a u roku od 3 mjeseca njegovom zagovoru pripisali su više od 100 čudesnih ozdravljenja. Blaženim ga je 1860. proglasio papa Pio IX, a svetim 1881. papa Leon XIII. Zaštitnik je prosjaka, lutalica, beskućnika, hodočasnika, skitnica, neženja, duševnih bolesnika, osoba koje nisu prihvatili crkveni redovi te mnogih župa i crkava diljem svijeta.

Slika: Sveti Benedikt Josip Labre

Slika: Sveti Benedikt Josip Labré

Svetac dana - Sveti Damjan De Veuster

Sveti Damjan De Veuster

Sveti Damjan (flamanski i nizozemski Damiaan, francuski Damien) de Veuster ili otac Damjan od Molokaja (Pater Damiaan, havajski Pāpā Kamiano o Moloka'i), belgijski i flamanski svećenik, redovnik Družbe Presvetih Srdaca Isusa i Marije, misionar, „apostol gubavaca“, rođen je 3. siječnja 1840. na malom seoskom imanju u Tremelou, u belgijskoj provinciji Vlaams-Brabant (Flandrija), kao Jozef („Jef“) De Veuster, sedmo dijete i četvrti sin trgovca žitom Fransa i njegove supruge Anne-Catherine. Jozef se školovao u valonskom gradu Braine-le-Comte (provincija Hainaut), a zatim je kao novak 7. listopada 1860. stupio u Družbu Presvetih Srdaca u Leuvenu, glavnom gradu provincije Vlaams-Brabant i uzeo redovničko ime Damjan. Slijedio je put svojih sestara Eugénie i Pauline, koje su postale redovnice i starijeg brata Augustea (oca Pamphilea), koji je već prije njega stupio u istu družbu. Redovnički poglavari najprije su mislili da Damjanu nedostaje naobrazbe za svećenički poziv, ali kad je uz pomoć brata naučio latinski jezik, dopustili su mu da nastavi teološki studij. Za vrijeme studija Damjan je svaki dan molio pred slikom svetog Franje Ksaverskog, zaštitnika misionara, da jednog dana krene njegovim putem. Tri godine kasnije, Damjanov brat, otac Pamphile, trebao je krenuti kao misionar na Havaje, ali se razbolio od tifusa. Damjan se ponudio kao zamjena. Poglavari su prihvatili njegovu velikodušnu ponudu, iako još nije bio zaređen za svećenika. Tako se Damiaan de Veuster 1. studenoga 1863. u njemačkoj luci Bremerhavenu ukrcao na brod i zaplovio na daleki put. Plovio je oko Južne Amerike, kod Rta Horn uplovio u Tihi ocean i nakon četiri i pol mjeseca stigao 19. ožujka 1864. u Honolulu, glavni grad Havaja. Već nakon osam dana postao je podđakon, dva mjeseca kasnije đakon, a potom je 21. svibnja 1864. zaređen za svećenika. Otac Damjan bio je izuzetno prikladna osoba za misionara. Jake tjelesne građe, izdržljiv, neustrašiv i vedar čovjek, bio je pored toga nadasve pobožan i požrtvovan duhovnik. Posjedovao je malo stvari, a sve su stale u dvije torbe: malo rublja, misnica, alba, mali misal i kalež. Stavio je sve to na konja i uputio se širiti Radosnu vijest. Prvu godinu obilazio je havajska sela i pomalo učio domoročki jezik. Na Havajima tada nije bilo mnogo kršćana, ali njihov broj je neprestano rastao. Otac Damjan se odlično snašao u misionarskom radu, a otočani su ga zavoljeli pa se ubrzo osjećao sretnim kao i nekoć u svojem flandrijskom zavičaju. Misionario je na otocima Hawai'i i Oahu, a njegove su župe ponekad bile veće i od njegove domovine Belgije. On se, međutim, opredijelio za daleko teži put. Odlučio je dragovoljno poći na Molokaj (Moloka'i), otok gubavaca, na glasu kao pakao Južnog mora. Isposlovao je kod havajskog biskupa, svojeg redovničkog subrata, Louisa Désiréa Maigreta, dopuštenje da može na Molokaju dijeliti strašnu sudbinu tamošnjih gubavaca. Kad je 10. svibnja 1873. stigao na Molokaj, otac Damjan je bio jedini zdravi čovjek među 816 gubavaca. Svojim gubavcima otac Damjan bio je ne samo svećenik i misionar, već i otac, brat, liječnik, savjetnik i učitelj. Nije se bojao zaraze i pristupao je svojim gubavcima kao da su najzdraviji ljudi. Oni su ubrzo uvidjeli da su u misionaru dobili istinskog prijatelja pa su mu pristupali s najvećim povjerenjem. Kad im je uragan porušio kolibe, otac Damjan je zajedno s njima sagradio novo naselje, podigao bolnicu, otvorio dva sirotišta za djecu bez roditelja i sagradio župnu crkvu svete Filomene. Kad je biskup Maigret 1875. posjetio Molokaj, nemalo se iznenadio postignućima svoga misionara.

Glas o Damjanovom junaštvu stigao je do Amerike, Europe i njegove rodne Belgije, pa su uskoro sa svih strana na otok gubavaca počeli stizati darovi. To je ocu Damjanu znatno olakšalo posao. Kad je Damjan 1877. na svojem tijelu ugledao neke mrlje, shvatio je da će vjerojatno ogubaviti. U prosincu 1884, kad je htio oprati noge u vrućoj vodi, ništa nije osjetio. Tada je znao da je konačno obolio, a pomalo su se počeli pokazivati i drugi znakovi bolesti. Objavio je 1885. da je i on gubavac. Križni put oca Damjana dugo je trajao. Sada je sa svojim gubavcima bio posve izjednačen i još ih je bolje shvaćao. Njegovo nekoć lijepo lice nateklo je, oči su bile upaljene, glas promukao, a rane su izbile po cijelom tijelu. Otpali su mu prsti, a ostali su samo palac i kažiprst, kojima je na misi držao svetu hostiju. S vremenom je izgubio snagu i počela ga je hvatati groznica. Damjanovi gubavci obilazili su su njegov ležaj i plakali nad čovjekom koji ih je toliko ljubio. Primjer oca Damjana je djelovao pa su mu se još za njegova života na Molokaju pridružila trojica misionara, dva laika i jedan svećenik. Na Molokaj su 1888. stigle i prve milosrdne sestre. Apostol gubavca umro je u na današnji dan, 15. travnja 1889, u Kalaupapi, na otoku Molokaju (županija Kalawao, Havaji). Njegovi gubavci pokopali su ga uz crkvu svete Filomene, pod stablom, gdje je proveo prvu noć na Molokaju. Na spomeniku je pisalo: „Svetoj uspomeni na časnoga oca Damjana de Veustera, koji je umro kao mučenik ljubavi.“ Veliki škotski pisac Robert Louis Stevenson, prezbiterijanski protestant, objavio je 1890, nakon posjeta Molokaju, otvoreno pismo u čast i slavu oca Damjana, kojim je sjajno odgovorio na neke prigovore i objede ljubomornih protestantskih pastora. Damjanovo tijelo otpremljeno je na zahtjev belgijskog kralja Leopolda III. brodom u rodnu Belgiju, a 3. svibnja 1936. u Antwerpenu ga je dočekalo mnoštvo naroda, na čelu s belgijskim kraljem i kardinalom. Put do grada Leuvena i groba u crkvi svetog Josipa pretvorio se u pravi trijumf. I Damjanov rodni Tremelo podigao mu je spomenik. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 4. lipnja 1995. u Bruxellesu Damjana de Veustera blaženim, a papa Benedikt XVI. 11. listopada 2009. u Rimu svetim, u nazočnosti belgijskog kralja Alberta II, kraljice Paole i mnoštva vjernika. Nakon beatifikacije, dio Damjanovih relikvija vraćen je 1995. njegovim voljenim Havajcima, na otok Molokaj. Kad su Havaji 1959. postali američkom saveznom državom, otac Damjan izabran je kao jedan od dvojice njihovih predstavnika u Statuary Hallu (Dvorani kipova) na washingtonskom Capitolu. O njegovom životu i djelu napisane su mnoge knjige i snimljeni brojni igrani, dokumentarni i televizijski filmovi. Zaštitnik je gubavaca, izopćenika i bolesnika od AIDS-a, biskupije Honolulu i Havaja te mnogih naselja, škola, župa, crkava i kapela diljem svijeta.

Slika: Sveti Damjan De Veuster

Svetac dana - Sluga Božji Petar Barbarić

Sluga Božji Petar Barbarić

Sluga Božji Petar Barbarić, hrvatski isusovac, sjemeništarac, rođen je 19. svibnja 1874. u Šiljevištima (župa Klobuk, grad Ljubuški, zapadna Hercegovina) kao jedno od devetero djece pobožnih roditelja, Ante Barbarića i Kate, rođene Tolj. Njihov najstariji sin bio je franjevac fra Marko Barbarić, umoren od jugokomunista na Širokom Brijegu u veljači 1945. Petrovi roditelji, pismeni ljudi, bili su njegovi prvi učitelji. Dobar i živahan dječak, djetinjstvo je uglavnom proveo pasući ovce, a u svojoj pastirskoj torbici nosio je sa sobom uz kruh uvijek i neku knjigu. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke, bio je Mali katekizam, koji je uskoro naučio napamet. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je u susjednim Veljacima 1886. otvorena škola. Do škole mu je bilo sat i pol hoda preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice prevaliti dvaput. Željan znanja, hrlio je u školu kao da ga nosi neka viša sila. Iz tog školskog života vrijedno je spomenuti da je jednog zimskog dana, za vrijeme velike bure i mećave, Petar jedini došao u školu. U dvije godine završio je kao najbolji učenik četiri razreda s odličnim uspjehom. Roditelji nisu imali novaca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini kratko vrijeme radio kao trgovački pomoćnik kod obitelji Babić. Iako se Petar dobro snašao u trgovini, taj mu posao nije ležao na srcu. Nije prestao čeznuti za školom i knjigom. Uz pomoć svojeg učitelja Tomislava Vuksana primljen je 1889. u sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik. Darovit, društven i dobrohotan mladić, u sjemeništu je bio uzoran, odličan učenik, omiljen prijatelj, voljen i cijenjen od svih. Obraćao je grešnike i uveo pobožnost Srcu Isusovom. Istinsko svjetlo travničkog sjemeništa, u svojoj rodnoj župi svetog Marka u Klobuku osnovao je Bratovštinu Gospine krunice. Govorio je da bi radije umro, nego uvrijedio Isusa. Čuvena je njegova rečenica: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.” Želio je svakako stupiti u Družbu Isusovu.

Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši dva dana prije smrti, 13. travnja, redovničke zavjete. Preminuo je na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897, u Travniku. Odmah se o njemu govorilo kao o budućem svecu jer je za života zračio samo dobrotom. Počeli su mu se moliti, ne samo kršćani nego i muslimani iz bosanskih sela i gradova, a mnogi od njih su otvoreno svjedočili kako je uslišio njihove molbe. Tako je Petar postao svojevrsna poveznica ne samo Klobuka i Travnika, Hercegovine i Bosne, nego i različitih vjera i religija, na ponos i radost cjelokupne Crkve u Hrvata. Njegovi su posmrtni ostaci 20. svibnja 1935. s travničkog gradskog groblja Bojne preneseni u sjemenišnu crkvu. Rijeke hodočasnika koje su pristizale u Travnik, nisu se svidjele novom komunističkom režimu pa su zlotvori nakon rata zakopali Petrovo tijelo u blato i zazidali ga kako bi ga sakrili od naroda. Kad je obnavljan dio nadbiskupijske gimnazije, njegovo tijelo je čudom pronađeno u ljeto 1998. i praćeno tisućama vjernika, uz pjesmu i molitvu prebačeno u novu grobnicu, kriptu sjemenišne crkve svetog Alojzija u Travniku. Brojni vjernici trajno pohađaju njegov grob. Proglašen je časnim slugom Božjim 18. ožujka 2015. Mnoga društva i ustanove nose danas njegovo ime, a njegov životopis preveden je na više jezika.