Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sveti Antonio Primaldo i otrantski mučenici - 14. kolovoz

Sveti Antonio Primaldo i otrantski mučenici

Sveti Antonio Primaldo i otrantski mučenici, 813 stanovnika talijanskog naselja Otranta u južnoj Italiji (provincija Lecce, Apulija, poloutok Salento), dali su svoj život za Krista Gospodina 14. kolovoza 1480. Oni se nisu htjeli odreći kršćanstva i odbili su prijeći na islam nakon što je njihov grad pao u ruke velikog vezira Ahmed-paše Gedika, u službi tadašnjeg turskog sultana Mehmeda II. Osvajača. Ime Antonija Primalda spominje se zato što je njemu tada prvom odrubljena glava. Turska armada s 18 tisuća vojnika u 150 plovila krenula je 28. srpnja 1480. iz albanske luke Vlore u napad na Otranto, grad od 6 tisuća stanovnika. Mali broj vojnika i civila nije mogao obraniti Otranto. Opsada Turaka trajala je 15 dana, a 11. kolovoza Ahmed-paša Gedik naredio je posljednji napad. Dan kasnije grad je osvojen i uslijedio je strašan pokolj. Ubijeni su svi muškarci stariji od 15 godina, a žene i djeca poslani su u ropstvo. Prema nekim povijesnim podacima ubijeno je oko 12 tisuća ljudi iz Otranta i šire okolice, a 5 tisuća prodano je u roblje. Preživjeli su se povukli u katedralu i molili zajedno s nadbiskupom Otranta Stefanom Pendinellijem. Ahmed-paša Gedik naredio im je da se odreknu kršćanske vjere, a nakon što su oni to odbili, provalio je sa svojim vojnicima u katedralu. Pretvorio je katedralu u konjušnicu. Stari nadbiskup Stefano Pendinelli pozivao je svoje sugrađane na molitvu dok su ga Turci komadali sabljama. Odrubili su mu zatim glavu i nabili je na kolac. Zapovjednika otrantske tvrđave Francesca Larga živog su prepilili. Na čelu žitelja koji su odbili prelazak na islam bio je stari pobožni tkalac Antonio Pezzulla zvan Primaldo.

Ahmed-paša Gedik preživjele stanovnike Otranta dao je odvesti na obližnji brežuljak Minervu, gdje su im svima odrubljene glave. Antonio Primaldo kao njihov glasnogovornik prvi je smaknut. Prema legendi, njegovo tijelo održalo se na nogama i nakon što mu je odrubljena glava, a turski vojnici nisu ga mogli srušiti sve dok i posljednji žitelj Otranta nije ubijen. Kronika iz onog vremena govori i da se jedan Turčin, izvjesni Bersabei, preobratio na kršćanstvo vidjevši kako su mještani Otranta umirali za svoju vjeru. Turski vojnici zatim su i njega nabili na kolac. Tijela mučenika ležala su na mjestu pokolja sve do oslobođenja Otranta, 13. listopada 1481. Iz Otranta je Turke nakon 13 mjeseci protjerala kršćanska vojska, kojoj je na čelu bio Alfonso d’Aragona, kalabrijski vojvoda, kasniji napuljski kralj. Alfonsovim četama u pomoć su stigle i postrojbe ugarsko-hrvatskog kralja Marije Korvina. Samo pet godina nakon pokolja, 14. kolovoza 1485, otrantska zajednica održala je poseban spomen na svoje mučenike, a biskup Antonio de Beccaris otvorio je 1539. kanonski proces njihove beatifikacije pa je saslušano 10 preživjelih svjedoka. Otrantske mučenike blaženima je proglasio 14. prosinca 1771. papa Klement XIV, a svetima 12. svibnja 2013. papa Franjo. Zaštitnici su gradova Otranta i Surana (provincija Lecce) te otrantske nadbiskupije. Njihove relikvije čuvaju se od 1482. u otrantskoj katedrali i u mngim drugim talijanskim naseljima. Na brijegu Minervi podignuta je 1614. crkva Santa Maria dei Martiri. O 500. obljetnici pokolja papa Ivan Pavao II. pohodio je 1980. Otranto. Otrantskim mučenicima posvećena su mnoga književna, glazbena, kazališna i filmska djela.