Župa svetog Nikole biskupa

JASTREBARSKO

Liturgijska zajednica

UPUTE ZA OSNIVANJE MOLITVENO-LITURGIJSKE ZAJEDNICE U ŽUPI

1. UVOD

Nije mali broj onih koji se pitaju što se događa našoj generaciji. Stječe se dojam da se zajednička baština i kolektivni projekti zapostavljaju, da je čovječanstvo bez duha, bez životnoga smisla, kao osamljeno mnoštvo putnika bez prtljage, ispunjeno duhovnom prazninom. Čini se da novi svijet, bez cilja i bez korijena, ide prema raspršivanju, prema društvu zaborava. Po naravnoj je logici lako zaključiti da novi kulturni hod ide prema jednodnevnoj kulturi, mitizaciji sadašnjosti, plitkom egoizmu, instinktu i hedonističkoj popustljivosti. Sve to pogoduje cvjetanju milenijskih iščekivanja i sekta koje nude spasenje samo malom broju izabranih.

Kršćanstvo je u našem vremenu pozvano ponuditi nešto kao ustuk ili, bolje, kao lijek pustošenju sekularizacje i sekularizma, pokvarenosti hedonizma, manipulaciji tradicionalnim vrednotama. Pogotovo u zemljama visoke tehnologije i tranzicijskih promjena. Upravo u takvim društvima bilježi se rastuća nostalgija, ako ne i ponovno otkriće simbolike, slavlja duhovnih vrednota i molitve. Mladi su posebno uvučeni u tu novu osjetljivost: oni su privilegirani posjetitelji mnogih duhovnih centara, hodočasnici prema istočnim izvorima životne mudrosti, začetnici povratka molitvi i mistici.

Život vjere nužno uključuje molitvu i liturgiju u čemu vjernik izražava svoj odnos s Bogom. Molitva je "vjera koja govori", moli se ono što se vjeruje, slavi se ono što se vjeruje. Osobni odnos zahtijeva osobnu molitvu. I nerijetko to donosi ozbiljne poteškoće, jer vjernik u molitvi ne doživljava samo blagu blizinu Boga nego također i njegovu prividnu i tajnovitu odsutnost. Kad smo spremni moliti Bog ne ulazi automatski u naš opipljivi svijet života da bi svojom riječju ispunio našu glad za njim i svojom snagom napunio našu nesposobnost da stignemo do Njega. Bog nije idol kojeg u molitvi možemo zazvati za naše duhovno samozadovoljstvo. Bog je sasvim Drugi, skriveni Bog, Bog koji izmiče. Molitva ne utažuje žeđ da bi ostvarili u našem životu djelo Božje nego povećava žeđ. Tek će u Kraljevstvu naše želje biti potpuno zadovoljene.

Zato je odmah potrebno ukloniti obmanu: molitva nije laka; ona je borba. Ta tvrdnja ne bi iznenadila apostola Pavla koji, pišući kršćanima u Rimu, govori: "Zaklinjem vas budite mi suborci u molitvama!" (Rim 15,30). U toj rečenici odzvanja i izričaj najstarije monaške tradicije: "Ništa ne traži toliki napor kao molitva Bogu… Molitva će tražiti, sve do zadnjeg izdisaja, nepoštednu borbu". Molitva nije nešto što dolazi samo od sebe: potrebo je posvetiti se, obvezati se, ustrajati. Da bi se molilo, valja imati borilački duh i mentalitet. Budući da pripada redu ljubavi, molitva je neka vrsta strasti, i zbog tog razloga, skriveno mučeništvo. Ali nužno je nadodati da molitva nije samo naprezanje volje. Ona je također prihvaćanje, zaboravljanje sebe samoga, prepuštanje, jer Duh je taj koji u nama moli (Usp. Gal 4,6).

Molitva je tajni vrt koji tvore šutnja i unutarnjost, mjesto odmora.

Ali taj vrt ima tisuće vrata i svatko treba pronaći svoja.

Ako se ne moli, ako se ne pronađe odmor u tajni našega srca, tamo gdje stoluje Vječni, mučit ćemo se da bismo živjeli s drugima; nećemo moći biti raspoloživi prema njima i nećemo biti stvaratelji mira i zajedništva. Živjet ćemo samo do trenutnih poticaja i izgubit ćemo iz vida naše prioritete i smisao bitnoga. Osim toga, potrebno je sjetiti se da duhovna čišćenja našega bića možemo obaviti samo pomoću Duha Svetoga. Dubina naše osjećajnosti, naše nesvjesnosti može naći svjetlo samo zahvaljujući molitvi i daru Božjemu. Moliti znači prepustiti čitavo naše biće Bogu; znači imati povjerenje i reći Bogu: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi."

Zajednička molitva je veoma važna hrana. Zajednica koja moli zajedno, koja ulazi u šutnju i klanja zacjeljuje posredstvom Duha Svetoga. Povik koji se rađa iz zajednice Bog na poseban način sluša. Ako nam je Isus rekao da će uslišati sve ono što čovjek zaište u ime njegovo od Oca, s većim će razlogom to učiniti ako to ište zajednica.

Čini mi se da se malo utječemo zajedničkoj molitvi. Možda nismo dovoljno jednostavni, nismo kao djeca, mislimo da smo odrasli i dovoljni sami sebi čak i u molitvi. Ne osjećamo jauka onih koji plaču, ponekad zamišljamo da nam ni Bog nije potreban. Međutim, kad se vidi bijeda naroda, kada se vide njegova ugnjetavanja i patnje, tjeskoba i bol, kada se susretne izgladnjeloga i kada se osjeti vlastita nesposobnost, tek se tada viče bez prestanka Bogu: "Gospodine, ne možeš začepiti uši pred povicima svoga naroda, čuj našu molitvu!".

Danas veliki dio naših tradicionalnih kršćana živi svoju vjeru u djetinjoj ili magijskoj dimenziji, kao što jasno pokazuje podvojenost između vjerskih čina i života. Stoga je apsolutno potreban ozbiljni proces obraćenja koje se ostvaruje po vlastitom svakodnevnom iskustvu. To je vrijeme u kojemu vjernici, vođeni Božjom Riječju, molitvenim susretima, pokorničkim slavljima i euharistijom, živeći u stvarnoj dimenziji zajedništva, mogu iskusiti Krista Spasitelja, mogu iskusiti Kraljevstvo Božje koje im dolazi, mogu iskusiti radost mira i zajedništva.

Euharistija je mjesto djelovanja milosti u čitavoj zajednici. Upravo zbog toga svećenik poslije posvećenja moli: "Smjerno te molimo da nas, pričesnike Tijela i Krvi Kristove, Duh Sveti sabere u jedno!". To je srce misterija zajedništva. Naša prisutnost kod svete mise katkad ima više teatralni karakter negoli doživljaj zajedništva. Više se osjećamo kao u kazalištu nego da smo došli na susret s Gospodinom. Na svu sreću danas se gotovo spontano pojavljuje potreba za otkrivanjem kršćanskog zajedništva. To nam svjedoče male skupine koje nastaju svuda po svijetu: molitveni seminari, kursiljo, neokatekumeni, karizmatici, obnova u Duhu, fokolarini, itd. Ako naša župska zajednica zaista želi postati istinsko zajedništvo, onda je nužno upoznati se. Je li to moguće učiniti preko nedjeljne mise? Nije. Potrebne su nam u našim župama male skupine koje će pripomoći međusobnom upoznavanju, rastu i odgoju u vjeri.

2. SVRHA I CILJEVI

U uvodnom dijelu iznijeli smo stanje društva i potrebu molitvenog života, bilo na osobnoj bilo na zajedničarskoj razini. Već samim govorom o duhovnom stanju društva i nužnosti molitve u životu pojedinca i zajednice vjernika, lako ćemo zaključiti koja je uloga molitvene zajednice u župi. Zajednica o kojoj pišemo skupina je osoba koja želi osobno i zajednički rasti u vjeri preko molitvenih susreta. Cilj molitveno-liturgijske skupine je da posvećenjem svojih članova u molitvi i u liturgiji, pod vodstvom svećenika, surađuju u apostolskom djelovanju župe. Svrha dotične zajednice sastoji se u sljedećem: stvoriti temeljnu molitveno-liturgijsku skupinu koja će svojim životom, tj. osobnim duhovnim rastom i pastoralnim radom biti kontemplativno-slavljenička sastavnica cijelog župnog pastorala.

Opće i bitno sredstvo u postizavanju cilja jest osobno i zajedničko služenje pod vodstvom Duha Svetoga. Božanska milost treba biti izvor i oslonac, a Božja slava i spas ljudi cilj i svrha tog služenja.

3. USTROJSTVO

Molitveno-liturgijska zajednica otvorena je svim katolicima koji vjerno ispunjavaju svoje religiozne dužnosti: svih koji žele u zajednici izgrađivati svoj duhovni život; svih koji se žele posredstvom zajednice bolje upoznati i tako pomoći stvaranju župskog zajedništva; svih koji žele u duhu molitveno-liturgijske zajednice obavljati laički apostolat i koji su spremni preuzeti svaku obvezu koja proizlazi iz članstva u dotičnoj skupini. Tko želi pristupiti molitveno-liturgijskoj zajednici treba se prijaviti župniku.

Ne bi se smjelo primati u zajednicu one koji ne ispunjavaju potrebne uvjete, a to su: redovito primanje sakramenta, nedjeljno slavljenje euharistije, dobro moralno ponašanje i spremnost na suradnju.

Što se tiče dobi, poželjno bi bilo da se u zajednicu učlanjuju krizmani vjernici. Zajednica bira voditelja između svih članova.

4. NAČINI DJELOVANJA:

Organizacijsko djelovanje: Molitveno-liturgijska skupina sastaje se jednom tjedno radi: zajedničkog susreta, upoznavanja, molitve, odgajanja osobe i njenog rasta, spremanja molitvenih i liturgijskih susreta, spremanje čitanja za nedjeljna euharistijska slavlja, planiranja i animiranje izleta i hodočašća.

Deset pravila za uspješno djelovanje zajednice:

  1. Pripremiti: Animator sa župnikom određuje mjesto gdje će se susret održati. Razmišlja o ozračju kakvo želi razvijati u zajednici i aktivnostima koje želi primijeniti. Sav materijal treba unaprijed pripremiti kako bi se izbjegle nepotrebne napetosti, a temu i ciljeve susreta dobro definirati.
  2. Prihvatiti: Animator članove skupine treba prihvatiti s riječju dobrodošlice u dobro pripremljenoj dvorani za susret, predviđajući za svakoga njegovo mjesto, dajući do znanja da je svatko dobro došao.
  3. Poznavati: Potrebno je najprije upoznati članove skupine. Stoga je važno pažljivo zapažati, promatrati i slušati da bi se primijetile promjene na svakom pojedinom članu skupine: tugu, zabrinutost, nezainteresiranost, ravnodušnost, veselje.
  4. Dati drugima riječ: animator ne smije prisvojiti riječ samo za sebe - ona pripada svima. U vođenju susreta koristiti govor slike, simbola, glazbe, ritmike, pantomime, filma.
  5. Mijenjati: Na susretu je dobro koristiti promjenu različitih metoda i metodičkih postupaka: slušanje, razumijevanje, čitanje, promatranje, pjevanje, govor gestama. Molitva, šutnja.
  6. Vrednovati: Svaka osoba posjeduje bogatstvo iskustva i vlastite darove. Animator je taj koji ih treba otkriti, iskoristiti i razvijati do vrhunca. Potrebno je posebno bdjeti nad onima koji su zatvoreni i teže se uklapaju u zajednicu.
  7. Usmjeriti: Važno je odmah na početku postaviti "pravila igre" (odnos animator i članovi). Župnik s animatorima ih predlaže, zajedno sa sudionicima raspravlja, nadopunjuje i ako treba mijenja. Traži se dosta fleksibilnosti, čvrstoće i kreativnosti.
  8. Prilagoditi se: To je ključna riječ u radu s određenim skupinama. Treba se prilagoditi dobi, vremenskim prilikama, ambijentu, njihovim interesima i potrebama. Uvijek se iznova prilagođavati uključuje žrtvu, ali zakon evanđelja to od navjestitelja traži.
  9. Provjeravati: Animator treba redovito provjeravati i vrednovati održani susret. Iza svako susreta važno je usporediti postavljene ciljeve i ostvarene rezultate da bi se moglo objektivno ocijeniti vlastiti rad. Najbolje je vrednovanje činiti u skupini više animatora.
  10. Čekati: Animator treba tražiti način kako najbolje voditi zajednicu, kako ostvari njezine ciljeve i svrhu, kako odgovoriti na očekivanja članova, i kako iste dovesti Kristu. Animator treba ukazati na put, otvoriti vrata "svetišta", ali ostalo mu izmiče. Treba posjedovati strpljivost ratara, a ostalo prepustiti Bogu.

Osobno zalaganje:

Potreba osobne formacije laika danas je više nego očita zbog toga što u pastoralu trebaju preuzimati sve veće odgovornosti. Ta formacija, koju najprije traže sami laici, ne odnosi samo na profesionalnu izobrazbu, nego i na kvalitet života i kršćanskog svjedočenja. Vjernici laici ustvari svi vjernici i svaki vjernik koji živi svoju vjeru i od svoje vjere - trebaju se boriti i raditi za Crkvu. Ta želja za akcijom istodobno je i želja za služenjem i odgovornošću Jer, svi smo u Crkvi odgovorni. Apostolat laika izravno sudjeluje u spasiteljskoj misiji Crkve na koju smo svi pozvani po krštenju i sakramentu potvrde, a snagu za to crpemo iz euharistije koju Sabor naziva dušom apostolata. Zadaća i obveza laika je da donose Radosnu vijest tamo gdje službenici Crkve ne mogu doći jer ih sprečavaju razne neprilike.

Laici su dionici trostruke Kristove službe, svećeničke, kraljevske i proročke:

  • svećeničke službe - na taj način da sva djela, molitve, apostolske pothvate, bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, tegobe života prinose Bogu kao žrtve za širenje Kraljevstva Božjega, te tako posvećuju sav svijet.
  • proročke službe - tako da u svakodnevnom životu pronose svjetlo evanđelja svijetom živeći svoju vjeru u svim životnim prilikama svjedočeći nadu koja je u njima.
  • kraljevske službe - tako da služe Kristu i drugima, ponizno i strpljivo. Na taj način dovode braću ljude Kralju, kojemu služiti znači kraljevati.

Da bi to postigli, trebaju se izgrađivati duhovno, kako bi u svijetu obavljali svoje svjetovne poslove i zadaće po Božjoj volji, vršeći zapovijed ljubavi i radeći na dobro svakog čovjeka. Tu duhovnu dimenziju ne smiju zasjeniti nikakve brige i svjetovni interesi.

Temelj takvog duhovnog života vjernika laika čini čitanje i meditiranje, življenje Božje riječi i slavljenje svetih sakramenata, nadasve pomirenja i euharistije. To im omogućuje da svoje iskustvo mogu pronijeti svijetom promičući i usavršavajući vremeniti red kršćanskim duhom. Posebno istaknimo bratsku ljubav kao znak kršćanskog raspoznavanja i Božje ljubavi u svijetu. Iz toga nitko nije izuzet: djeca, mladi, bračni drugovi, obitelj, ljudi različitih staleža i zvanja, oni u javnim poslovima, društvu, kulturi, politici… Svi segmenti ljudskog društva trebaju biti zahvaćeni kršćanskim duhom.

Redovite oblike molitve treba istaknuti: svetu misu, Riječ Božju, klanjanje pred Presvetim, krunicu.

5. UPUTE U RADU

Osnovna pravila za dobar i uspješan rad zajednice:

  • slušaj dok netko govori jer svatko je vrijedan pažnje i poštovanja;
  • govori slobodno i iskreno; dok nekome govoriš, gledaj ga u lice; drži se teme o kojoj razgovarate; ako nešto ne razumiješ, ili se s nekim ili nečim ne možeš složiti, traži najbolji način kako ukloniti smetnju.
  • Budi prijatelj osobito kad nekome treba pomoći; raduj se svačijim sposobnostima i svačijem uspjehu.
  • Pronađi svoje mjesto: budi aktivan u zajedničkom djelovanju; razvijaj smisao za humor koji pogoduje stvaranju ugodnog radnog ozračja; posebnu pažnju posvećuj svojoj zajednici, ali se ne zatvaraj u svoju "klapu", nego pronađi vremena i za one koji joj ne pripadaju.

Evo nekoliko tipova molitvenih susreta:

Tijek prvog tipa molitvenog susreta:

  • pjesma i uvodni pozdrav voditelja,
  • uvod u temu susreta: iznosi zadužena osoba ili više osoba,
  • pjesma,
  • čitanje: Svetoga pisma, duhovnih tekstova, životopisa svetaca…,
  • pjesma,
  • razmišljanje,
  • spontane molitve, Oče naš,
  • završna pjesma.

Tijek drugog tipa molitvenog susreta:

  • meditativno-molitveni početak,
  • duševno-tjelesna priprema,
  • meditativni susret s biblijskim tekstom ili nekim drugim duhovnim tekstom,
  • meditacija u užem smislu,
  • stvaralačko izražavanje,
  • međusobna komunikacija,
  • sinteza s aktualizacijom,
  • meditativno-molitveni završetak.

Tijek trećeg tipa molitvenog susreta

  • pozdrav i zahvala Isusu Kristu - zahvaljuje mu se i blagoslivlja se njegova nazočnost (može se to izreći i pjesmom),
  • molitva Duhu Svetom - moli se Duha Svetoga za pomoć i vodstvo kroz molitvu,
  • ispit savjesti i pokajanje - gdje i kako smo uočili Božju prisutnost i gdje i kako smo sagriješili i ražalostili Boga,
  • molitva za osobni duhovni rast - čitaju se tekstovi Svetog pisma,
  • molitva za duhovnu obnovu župe, sela, grada, ulice, naroda,
  • molitva za pojedine nakane - za duhovnog pastira, svećenike, biskupe, redovnike i redovnice, za obitelj, za bolesne, za župu, za obraćenje grešnika, za mir, za ovisnike…,
  • zahvala.

Tijek organizacijskog susreta:

  • pjesma i uvodni pozdrav voditelja,
  • uvod u molitveno-liturgijski susrest za kojeg se treba pripremiti,
  • pjesma,
  • osobno razmišljanje i diskusija o spomenutom susretu,
  • zahvala - molitva,
  • završna pjesma.

6. SURADNJA U ZAJEDNICI

Temeljna svrha svake zajednice jest međusobna suradnja, potpomaganje, prihvaćanje, suosjećanje. Ako se to ne ostvari ne može se govoriti o zajedništvu. Jasno je da svaka zajednica treba imati svoga glavnog organizatora, koordinatora i voditelja. Normalno je da u župi koordinator i organizator zajednice ili zajednica bude župnik, a da zajednica među svojim članovima bira voditelja, animatora zajednice. Od svih odgovornih čimbenika u zajednicama traži se otvorenost, prihvaćanje, spremnost na suradnju, dogovor i dijalog. Izbjegavati da netko ima zadnju riječ. Dati svakom njegovo dostojanstvo u dogovorima i raspravama. Na poseban je način važna uloga animatora zajednice. Svrha je animiranja oživjeti rad u skupini i taj život dalje ugrađivati u rast zajednice. Stoga je važno da sam animator bude aktivni vjernik koji svakodnevno prijateljuje sa živim Bogom. Biti prijatelj između ostalog znači sudjelovati u dinamici: osluškivati Sveto pismo i odgovoriti; primati sakramente i zahvaljivati; ljubiti život i ljubiti druge. Na taj način animator može svoje iskustvo susreta sa živim Bogom ugrađivati u susrete s članovima zajednice. Animator bi trebao biti molitelj jer samo tako može ostvariti svoju kreativnost osluškujući "znakove vremena".

Što se tiče same organizacije zajednice, animator treba:

  • biti jednako otvoren za svakoga,
  • osjetiti puls života svakog pojedinca vodeći računa o konkretnoj situaciji u kojoj se on nalazi,
  • promatrati profil skupine i sudjelovati u njezinu rastu,
  • usmjeravati razvoj prema određenom cilju.

Za taj rad se treba pripremiti. Pri tome nije neophodno da animator bude "stručnjak". Važno je da je otvoren poticajima Duha Svetoga da bi vođen Duhom uz određeno znanje i iskustvo, mogao u ljubavi, slobodi, blagosti i pravdi voditi svoju zajednicu.

Animator se treba uspoređivati samo sa sobom, znati prepoznati u sebi Božje darove i nesebično ih iskoristiti za ostvarenje kraljevstva Božjega, a to znači na dobrobit svih.

On treba naći svoj vlastiti put i vlastiti stil kojim će ostvarivati i umnažati podarene talente, a za to treba povjerenje, strpljenje i vrijeme.

7. POTICAJI

Animacija je način ljudskog djelovanja, prepoznatljiv u znakovima koji odražavaju ljubav prema životu. To su prije svega: sloboda, kreativnost, radost, ljubav prema drugima, koja uključuje poštivanje prema sebi i nada kao temeljni princip djelovanja. Plod animacije je život koji se razvija, čuva, poštuje, podupire i promovira. Temeljna zadaća animacije je odgoj osobe i njen rast. To znači pomoći drugima planirati i izgrađivati vlastitu povijest u kojoj svaki trenutak ima svoj smisao.

"Odgojni odnos je čisto dijaloški. Odgoj je djelovanje čovjeka na čovjeka u kojem Ja jednoga stoji nasuprot drugome Ja, odnosno Ti, i u kojem dolazi do stalne razmjene davanja i uzimanja. Odgoj je buđenje za život u odnosima, u odnosima čovjek-čovjek koji su pod okriljem odnosa čovjek-Bog. Odgoj je moguć samo ondje gdje vlada potpuna sloboda i pouzdanje. Naglašavanje bilo kakvog autoriteta pravom je odgoju potpuno tuđe, kao što mu je tuđa dresura za etičke norme i postulate. Čovjek treba djelovati prožet onom religioznošću koja je zemlji bliska, koja je povezana s cjelovitim čovještvom i koja u ljudskom Ti sadrži božansko TI. Nema etičke kazuistike, nema kodificiranih etičkih smjernica koje bismo mogli podijeliti u bitne i nebitne, u zabrane i preporuke. Međutim, sav čovjekov život, svaki njegov trenutak i svaka smrtna ura stoji pod našim zahtjevom. Svaki trenutak je opterećen odgovornošću pred vječnošću! To je zadaća za koju se isplati žrtvovati, koju treba usaditi u čovjeka" (M. Buber).

Molitva je prostor u kojem zajednica liječi svoje rane, vraća povjerene jednih u druge, okreće ih sve skupa prema Gospodinu. Zato će Svemogući Bog uvijek obilno blagoslovit sve vrijeme, trud i molitvu koju mu dajemo, otvorit će riznice svojih milosti i ispuniti nas svojim mirom, ljubavlju, pravdom, vjernošću, radošću i puninom života u Njemu.

Koliko u našim međusobnim razgovorima jadikujemo: Profesori su grozni! Ispit je pretežak! Život je nesnošljiv! Plaća je premala, vlast takva, da gora ne može biti! Ljudi su sve gori i gori! Da ne govorimo jadikovkama o bolestima, alkoholu, drogi, o nedavnoj rastavi braka u obitelji…

Zašto radije ne bismo dragocjeno vrijeme proveli u molitvi za te iste stvari? Svi želimo da situacija u našim obiteljima, župama, narodu, školama, tvornicama, bolnicama i drugdje bude bolja, a: koliko mi za to molimo?

Dao dragi Bog da naša zabrinutost i želja za osobnim duhovnim rastom i duhovnom obnovom naših župa i cijeloga hrvatskog naroda, potakne naše tjedno jednosatno okupljanje na molitvu.