SLUČAJNO SREDNJOVJEKOVNA ZORNICA Uputim se ja tako i jutros na zornicu. Skretanje prema crkvi danas je neobično mračno. Pomislim, možda danas nema mise? No, običajeni automobili su tu. Kroz crkvene vitraje jedva da dopire svjetlo, ne svijetle ni reflektori, do zdanja dopire samo svjetlo sa glavne ulice. Ulazim u crkvu osvjetljenu tek sjajem nekoliko svijeća. Smjestim se na omiljeno mjesto. Još jedna misa u srednjovjekovnim uvjetima, pomislim. Raskošni luster u sredini crkve šuti. Naziru se tek siluete svetaca sa oltara. Pogled mi privlače svijeće. Hm, staviti pjesnika u ovakav prostor mora izazvati u njemu igru zagledanja iza pojavne zbilje. A tek pjesnikinju? Nasmiješim se širokim osmijehom, u mraku mi ionako nitko ne razaznaje izraz lica. Zaista zanimljivo. Prostor gdje sjede vjernici okružuje svjetlo četiri svijeće, ko potokazi na četiri strane svijeta. Evanđelje... zapravo, četiri evanđelja. Ako poznaješ njih, sasvim dobro vidiš kuda treba ići. Prostor oko oltara još je znakovitije osvjetljen. Oltarske svijeće postavljene jedna kraj druge mirno gore dok ispred njih plamti uskrsna svijeća. Baš plamti, plamen joj je dvostruko jači i nemirno se njiše, ko žar uskrsnog krijesa, živ, kao i srž poruke koju donosi uskršnje jutro, poruke o neugasivosti i vječnosti života duša. Isped oltara mirno i gotovo samozatajno gore svijeće na adventskom vijencu. Tihe i nježne poput božićne noći, skrivaju u sebi tajnu rođenja skromnoga Kralja. Po dvije svijeće osvjetljavaju one koji svojim radom doprinose pronošenju Radosne vijesti. Lijevo čitači, desno časna sestra i pjevači. Onda zvuk zvona i počinje pjesma, a capella, udružuju se glasovi zborai vjernika: „Padaj s neba roso sveta, padaj s rajske visine, vapijahu starog svijeta duše čiste, pravedne..“ Sve baš i izgleda ko za starog svijeta. Svećenik pak u ruci ima malo bijelo svjetlo, vjerojatno s mobitela, dok predmoli blista mu iz dlana kao mala zvijezda. Samo je njegovo svjetlo bijelo, sja drugačijim sjajem, baš kao što je i njegov život, isti, a drugačiji. Započinje podsjećajući nas u čije ime smo ovdje okupljeni. Prolazi misa, pokajanje, Gospodine smiluj se, čitanja. Danas je riječ o povjerenju u Boga, o osobinama onih po kojima čini svoja čudesna djela, o izabranju, o anđelima kao navjestiteljima onoga što se ima zbiti, o malenosti, o prihvaćanju Božjih čuda i njegove volje, o hrabrosti, o neobičnim načinima kako Bog odabire one po kojima će činiti velike stvari. Onda kod molitve vjernika zgasne mobitel, prinose svijeću,pa se molitve vjernika čitaju uz nju. Onda prinos, ministrant na sred oltara stavlja svijeću koja je bila kod čitača, kako bi svećenik bolje vidio. Ma vidi je samo. Jedina koja je ukrašena bojama: crvena, bijela, plava. Domovina u mislima. Stavljam je na oltar. Prikazujem za nju ovu misu. Svijetli svijeća na sred oltara i moja domovina s njom. Pojavi se i svjetlo na raspelu u središtu oltara. Netko je tamo usmjerio svoju lampicu. Ima ih još ovdje koji na sve ovo gledaju slično kao ja. Za pričesti sjetim se onih nestanaka struje na prošlogodišnjoj misi zahvalnici. Kao i tada prilazimo malom otoku svjetla, gdje Bog, uvijek jednako prisutan, hrani svoju djecu. „Tko ne jede moje tijelo, nema života u sebi... Tvrd je to govor, tko ga može slušati?“ Ja mogu. Spuštam se na koljena, mrak je i tišina, mir. Pjeva se, al tišina mog unutarnjeg svijeta je glasnija. Puštam prisutnost da me prožme. Onda pročujem što se pjeva: „Hvala, Višnji, tebihvala, za tu milost toliku, a usuzi u mom oku čitaj ljubav veliku.“ Da, hvala ti, za još jednan divan niz„slučajnosti“ u kojima prepoznajem tvoje djelovanje. Nakon mise, žurim, u pekarnicu po kruh, skrećem prema glavnoj cesti. Sve blista, ulična rasvjeta, božićni ukrasi,svjetla automobila. Život u kretanju, užurbanost, svijet. Iza mene, a u meni, ostaje mali otok mraka prožet nježnim titrajima plamena svijeća. Urešena širokim osmjehom vraćam se u svijet, noseći svjetlo neobične zornice jednog naoko običnog jutra. Daniela Bobinski

Došašće Livada pod mrazom... Dva bosa stopala... i haljina bijela, bjelja od snijega... Dva modra oka, dublja od neba... Iznova u potrazi... Za mjestom opetovanog rođenja... Hoćeš li mu zalupiti vrata ili ponuditi toplinu svog srca..? Ne boj se, Njemu je i skromna štalica dovoljna... otvori vrata, zaželi dobrodošlicu Kralju i štalica će postati kraljevstvo. Daniela Bobinski (prosinac 2008.)

SUSRESTI EMANUELA Nema ništa osobito u tome. Ne moraš biti osobit ni ti. Ne treba ići daleko, ni visoko ,a da Ga se osjeti. Nije ti potrebno posebno znanje, ni zvanje, ni rituali. Sve što ti treba već odavno imaš, ništa ti ne fali. Trebaš samo odložiti višak kojim je tvoja duša zatrpana, skinuti maske, na tlo položit zid, i breme grijeha, sjene prošlih dana. I onda reći: tu sam , evo stojim, ko kad udahnuh život prvi dan, tu sam pred Tobom, ja, Tvoje stvorenje, vratio sam se, k Tebi došao sam. Onda polako podignut glavu, osjetit Sve kako te prožima, svjetlost što se ne vidi, toplinu, ljubav, život, svetost, vječnost, blizinu neizrecivu Boga našega. A onda reći, pjevat , slušat, šutit, dok dobri Bog te cijelim sobom grli, i odjednom shvatiš: bio sam već posljednji , a sad sam opet prvi. Bio sam tek slabi čovjek, grješnik, rob i tat, a sad sam opet Božje dijete, samog Boga brat. I u tom trenu bit ćeš mal i bit ćeš velik, bit ćeš slab i bit ćeš jak, i ljubit moć ćeš srcem cijelim, i svjetlost raspršit će mrak. Ne nije daleko, tek korak htijenja, tek jedno malo: vjerujem, i tu je, sretan, smiješi se, ljubi, i blagoslov udjeljuje. I jedino što jest zaista čudesno u tome, to je da je za nas, ali baš uvijek tu, u svakom trenu, u svakom dahu duše ove, nudeći Ljubav beskrajnu. A mi se ko za prvog grijeha skrivamo pred Njim, bježimo u mrak, i onda zdvojni plačemo za svjetlom, za ljubavlju, srećom, tražimo Mu trag. A On je tu i zove, traži, čeka, kuca na vrata, pa sjedne žalostan, i roni suze ranjeno mu srce, još jedan evo, izgubljen je dan. Daj, pusti priče oholog lažljivca, to vani tiho za tobom plače Bog, otvori vrata, i reci mu: uđi, da dom mu bude posred srca tvog. Jer, gle, tad u srcu odjednom ti nebo, a duša ti je prepuna divota, mir, ljubav, sloboda, sad znaš što to znači, i što je milost i što je ljepota. Ne nema ništa osobito u tome. Ne moraš biti osobit ni ti. Ne treba ići daleko, ni visoko, a da Ga se osjeti. Daniela Bobinski (2004.)

SVITANJE Ponekad, u mirnim večerima, pa čak i u dubokoj noći, ćutim svitanje zore u meni… Neko rađanje sasvim svježe snage, buđenje novog dana, posve osobitog u svojoj jedinstvenosti, neokaljanog ničim što je bilo, sasvim čistog, poput biste kapi vode koja kliznu niz kamen stjenovita izvora. Osjećam tu snagu kako raste u meni kao što svjetlost raste s jutrom, i osjećajući cijelim tijelom svu ljepotu ponovnog rađanja zore u meni stojim pod tom modrinom, zahvalna za taj čisti, nezasluženi dar, i znam, da, to život još jednom u meni ustaje, podiže se, podignutih, raširenih ruku, i zakorakne, a i ja za njim, ko sjena što kasni tek za tren, a onda se spajamo pod crvenim bojama zore, i idemo dalje, oboje laki, kao da prošlost više i nije dio nas. Daniela Bobinski (2005.)

Biblija kao mobitel Što bi bilo kad bismo s našom Biblijom postupali kao s našim mobitelom? - Imali bi je uvijek u torbi ili u džepu. - Više puta dnevno bi bacili pogled na nju. - Brzo bi se vratili kući ili na radno mjesto kad bi je tamo zaboravili. - Upotrijebili bi je da razveselimo prijatelje nekom porukom iz nje. - Postupali bismo s njom kao da ne možemo bez nje živjeti. - Svojoj djeci bismo poklonili bar po jednu - za njihovu sigurnost - a i da bismo komunicirali s njima. Razlika između Biblije i mobitela: - Biblija nema nikad problema s mrežom. - Pomoću nje imamo uvijek dobru vezu, svejedno gdje se nalazimo. - Ne mora joj se dopunjavati kredit, Isus je platio za sve; imamo neograničene razgovore i poruke. - Nema iznenadnog prekidanja komunikacije, a baterija je uvijek puna. SOS brojevi: - Ako si utučen, biraj Ivana 14. - Ako si uznemiren, biraj 51. psalam. - Ako si zabrinut, biraj Mateja 6,19,34. - Ako si u opasnosti, biraj 91. psalam. - Ako ti se čini da je Stvoritelj vrlo daleko od tebe, biraj 63. psalam. - Ako tvoja vjera treba jačanje, biraj Hebreje 11. - Ako si usamljen i u moru strahova, biraj 23. psalam. - Ako misliš da si bezosjećajan i suviše kritičan, biraj 1. Korinćanima 13. - Ako tragaš za tajnom prave sreće, biraj Kološanima 3,12-17. - ako želiš mir i sigurnost, biraj Mateja 11,25 - 30.

Vinograd Kad je vidio seljaka da sadi vinograd, vrag se obradovao i pomislio: "Grožđe će biti moje i opskrbljivat će čitavo moje kraljevstvo. Vinograd će stalno rađati." Vrag se približi seljaku zaposlenom oko sađenja pa ga upita: - Što to radiš? - Pa, vidiš da sadim vinograd - odgovori mu seljak. - Zašto? - činio se vrag nevještim. - Zato što će plodovi loze biti korisni. Grožđu se vesele i mali i veliki, a vino će uveseljavati ljudska srca. - Ako je to istina, hajde da sadimo zajedno - predloži vrag. Potom vrag donese jednu ovcu, pa lava, zatim tigra, na kraju svinju i majmuna. Žrtvovao je redom te životinje tako da je njihova krv natapala zemlju i vinovu lozu, a na kraju se miješala u grožđu. Lukavi vrag vrlo dobro je znao što radi. Zato i danas kod ljudi koji piju vino prepoznajemo osobine žrtvovanih životinja. Ako čovjek popije malo vina - dobar je kao ovca, popije li malo više - hrabar kao lav. Pretjera li s pićem, postaje okrutan kao tigar, a ako mu vino postane strast, nalik je svinji koja se valja po blatu, pa tako od sebe napravi majmuna. Izraelska narodna bajka

Pokaznica Odlučila sam i ove godine poći na misu zahvalnicu. Zahvaliti za sva dobra u prošloj godini i za nedobra, kojih je i ovaj put Bogu hvala, bilo mnogo manje. Budući stižem na zvuk zvona požurim u klupe naprijed, čini mi se nema baš čitača. Hoću sjesti u drugu klupu, ali prijateljica sa zbora miče svoje stvari i poziva me da sjednem do nje. I sjedam, okružim pogledom, ma, sve je već rješeno.. Odlično, moći ću u ovoj misi uživati sasvim predano, neću morati razmišljati o tome što kad ide, je li ovo ili ono spremno. Pogled mi odluta na najdraže mjesto u crkvi: Svetohranište. Ta mala, crvena, zlatnim grančima urešena vrata često zarobe moj pogled. Tu je On. Veliki Bog u malom srebrnom sobičku. Znam, reći ćete Bog je svuda. Jest, pojasnio mi je to već davno sv. Augustin, ali u toj maloj srebrnoj sobici, iza zaključanih vratašaca Bog u hostiji, taj njegov dio iako ujedno i cjelina, ipak jest sam. Sad stojim ravno naspram Njega. A srce bi htjelo.. htjelo bi unutra. Onako, da se čudom nekim smanjim, pa se stisnem u kut.. i budemo zajedno. Napasnik već prigovara:“ Da, svakako, ti u svetohraništu, kako se samo usuđuješ?“ Stvarno.. što bih ja tamo?.. Al, skroz u kutu, tu, kraj vrata, onako, ko malo zrnce prašine.. da sjednem kod nogu Gospodinovih.. i šutim. Misa ide dalje.. Pjevam.. molim.. slušam.. Na prinos darova, stavljam u duhu na oltar sve svoje, svoju djecu, mog muža, naš zajednički život, naša htijenja, naše planove. Ti Gospodine čini što treba, mijenjaj, oblikuj, uđi u sve što čini mene i moj život. Misa ide dalje. Al ta želja mi ne da mira.. Kad bih mogla, makar malo ući u taj sveti hram. I nadođe mi druga misao: „Svak je od vas hram Duha Svetoga. I ti si hram.“ „ Ja?“... i postanem odjednom snažno svjesna središta svojih grudiju, i kao da je tu neka otvorena rupa, neki prostor okrugao, prazan. „ I ti možeš biti moja pokaznica“... „Ja, Gospodine?“ jedva nutarnjim glasom prozborim. „ Haahahhaa, da, baš ti, od svih ljudi na svijetu? Morat ćeš biti savršena“ opet lukavi glas s početka. „ Ti“... Pokaznica.. Pa da, kako to prije nisam shvatila? A koliko sam to puta čula: pronositi Krista. Evo, bliži se pričest.. primit ću Isusa, ovog istog živog.. I on će se smjestiti u moje srce, u samo središte moje duše, u prazan okrugli prostor.. I sjati, ko iz pokaznice.. „O da, blistave, zlatne, pokaznice u obliku sunca“ opet prošapne smutljivac. Ma ne, ja vidim jednu malu, običnu, drvenu pokaznicu, jedva da je obrađena, tek da poprimi oblik koji zahtjeva njena uloga. „Ne trebaš ići k meni.. Ja ću doći k tebi..“ Nije to glas.. ne.. samo misao. „Svakako, tvoja.. uvijek si imala bujnu maštu“ Pa što.. Isus je to, i doći će k meni.. I praznina će biti ispunjena. Kako je to jednostavno.. Ma, kako to prije nisam shvatila. Da, bila sam svjesna Gospodinove prisutnosti u hostiji, uvijek bih Mu rekla štogod kad bi se sjedinili u pričesti. Ali to se nekako ograničilo na tih nekoliko minuta. A ovo, ovo je nešto sasvim drugačije. On će doći i ostati, u pokaznici. I ja ću Ga nositi u grudima, i bit ćemo zajedno. Pričest. Tijelo Kristovo. Amen. Kleknem. I radost me sasvim preuzme, i malena sam i zahvalna, klanjam se prignuta: „ Hvala Ti, što si došao, što želiš k nama doći, uvijek i iznova. Ne, nisam dostojna, ali Ti me činiš dostojnom. Uvijek iznova. Hvala Ti.“ Onda šutim, suze ispiru preobilnost dara koji osjećam. A onda, na kraju mise, Tebe Boga hvalimo. Ma tako bih zapjevala, tako, da mi glas dopre do samih nebesa, ali suze mi guše glas, i zvuk koji izlazi daleko je od pjesme.. Šutim i gutam suze, al dušom stojim pred prijestoljem. Do druge kitice, nekako se saberem i pjevam. Bogu na slavu.. S anđelima, sa braćom, sa svetima, ja mala ljudska i obična. Bogu na hvalu. „Svet, svet, svet je Gospod Bog kralj preslavni puka svog“ U meni duša sva drhti. Tako je bilo. Znam, svašta će mnogi pomisliti o ovome. Ali to je tako. Za mene duhovne stvarnosti jednako su stvarne kao i ova naša u kojoj svaki dan živimo. To je govor duše koji ne razumiju svi. Mnogi i da, ali kriju te misli, jer tko zna kako će ljudi reagirati.. Moglo bi im na pamet pasti koješta, od „ kaj ova brije“, preko „fakat je čudna“, do „nije ona baš čista“. Zato mnogi šute. Al ja ne mogu, ne smijem. Zar ste zaboravili, pa mi smo pokaznice. Jer rekao je: “Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.“ Matej 5:14, 15 I zato ovo pišem, ja, mala obična pokaznica od krvi i mesa, nesavršena, kušana, uprljana i mnogo puta čišćena. I zato, jer mi je dao ovaj dar pisanja, pišem i kažem: „Svijetli samo, svijetli, Moj Isuse!“ Daniela Bobinski

Poštovani roditelji, ravnatelji škola, učitelji, nastavnici i odgojitelji, vjeroučitelji, draga djeco i mladi!

Ljetni praznici su završili i počinje još jedna školska i vjeronaučna godina. Svaki početak stavlja nas pred nove izazove koji uključuju našu zajedničku brigu i odgovornost u odgoju naše djece i mladih. Zato stvaramo nove odluke i izrađujemo nove planove. Ulažemo mnogo znanja i sposobnosti, ljubavi i truda, u nadi da će nova školska godina biti bolja nego prošla. U isto vrijeme, sve više uočavamo kako živimo u vremenu velikih i brzih promjena koje vrlo teško uspijevamo pratiti. Djeca odrastaju, naše obveze se gomilaju i često nam se čini da zadaci koji su nam povjereni, nadilaze naše snage. Dobiva se dojam kao da svi živimo pod određenim stresom koji možemo prepoznati kao stanje tjeskobe, rezignacije, napetosti pa i samodostatnosti.

Koliko god se ponekad osjećamo nemoćnima i prepuštenima samima sebi, ipak treba odati priznanje svima odgovornima u društvu koji nam svesrdno pomažu i, u isto vrijeme, pozvati ih na još veću zauzetost u promicanju općeg dobra, a osobito na području odgoja i obrazovanja.

Draga djeco i mladi, koji ćete ovih dana s nestrpljenjem i s puno očekivanja ponovno sjesti u školske klupe!

Nije rijetkost čuti da su vaše torbe preteške i vaše gradivo preširoko. Ipak, ne bojte se teških torba! One će možda i postati lakše, školsko gradivo će možda i postati uže, ali u životu će uvijek biti i teških zadataka. Svi mi volimo izbjegavati poteškoće i uživati u životu bez puno napora i truda. Ali, prisjetimo se da se "ništa veliko ne rađa bez žrtve"!

Obitelj je prvo i povlašteno mjesto odgoja. Barem bi ona to trebala biti. Zbog promijenjenog ritma današnjeg života odgoj je sve više prepušten drugima, a sve manje roditeljima. U odgoju nije važna samo uloga onih koji odgajaju. Možda se ponekad čini da oni ne prepoznaju potrebe i želje i da ne razumiju. Možda je to djelomično i točno. Treba biti otvoren savjetima svojih roditelja i raspoložen učiti od odgojitelja i nastavnika koji žele svoja znanja i iskustva prenijeti!

Dragi mladi prijatelji, svoja srca i svoje misli otvorite svemu što je dobro! Gajite u srcu želju za boljim društvom, jer naša sredina postaje bolja preko svakoga pojedinca koji uči i čestito živi. Budite spremni biti drukčiji! Nije lako napraviti iskorak, biti svoj, odlučiti se za dobro. To zahtijeva odvažnost i čvrst karakter. Dragi roditelji, uza sve svoje životne brige i probleme, ne zaboravite vašu najvažniju i najuzvišeniju zadaću: odgajati svoju djecu u humanosti i kršćanskom duhu. Vaša djeca su vaš blagoslov, jer u njihovim uspjesima prepoznajete i svoje vlastite uspjehe. U dobro odgojenoj djeci vidite plod svoga rada, žrtve, odricanja i ljubavi. Zato, u svoju djecu ulažite ne samo materijalna sredstva, nego nadasve svoje vrijeme, razgovor i druženje, savjet i ukor. Jednom riječju, ulažite u njih sebe i svoj život! To je jedino jamstvo dobrog odgoja.

Poštovani ravnatelji, odgojitelji, učitelji i nastavnici!

Nova školska godina donosi vam nova planiranja, nove obveze i izazove. Predani svom pozivu odgajanja ponekad vam se može učiniti da ste za svoj rad nedovoljno vrednovani. "Vrijedan je radnik svoje plaće" - reče Gospodin, ali nikakva plaća na zemlji ne može se usporediti, ako smo svojim zalaganjem i samo jednu mladu osobu uspjeli izvesti na pravi put. Činit će vam se ponekad da su zadaci pred vama preteški i da su učenici "nemogući". Sjetite se da za Boga nema "nemogućih" ili "izgubljenih" slučajeva. Plodovi vašega rada i onda kada se nadate uspjehu mogu izostati, a sam Bog zna njihovo vrijeme. Plodovi sigurno neće izostati ako radite na korist onih čiji vam je odgoj povjeren. Svjesni ste da odgoj u vašoj školi uvelike ovisi o vama. Svatko se od vas osjeća kao odgovoran roditelj jedne mnogobrojne obitelji. Pitate se kako sačuvati ugled svoje škole i što možete učiniti da ona zasja u što boljem svjetlu. Teško je zamisliti školu u kojoj nema problema i izazova. Ne postoji savršena škola jer ne postoje savršeni ljudi. Ono što ostaje zadatak svima u školi jest ne bježati od poteškoća i ispravno se postaviti u traženju rješenja.

Pozivam Vas sve zajedno u nedjelju, 18. rujna 2011, na misu u 9 sati, gdje ćemo zazvati Duha Svetoga na početku školske i vjeronaučne godine. Neka nas On vodi da možemo lakše ispuniti sve zacrtane zadatke.

Vaš župnik