SVECI MJESECA - KOLOVOZ
DEKANAT
O ŽUPI
- Povijest župe
- Župa danas
- Župna crkva
- Župni ured
- Župna crkva - brošura
- O svetom Nikoli
- Svećenici iz našeg kraja
- Sestre milosrdnice
- Raspored svetih misa
ZAJEDNICE
- Zbor mladih
- Crkveni zbor
- Ministranti
- Župno ekonomsko vijeće
- Župno pastoralno vijeće
- Župni Caritas
- Obiteljska zajednica
- Liturgijska zajednica
- Zajednica mladih
- Ministrantska zajednica
- Duhovni kutak
- Misao dana
- Putnik
- Udruga svetog Vinka Paulskog
- Dječja grupa
LINKOVI
Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani
Sluga Božji Aleksa Benigar - 2. kolovoz
Sluga Božji Aleksa Benigar, hrvatski franjevac, svećenik i misionar, rođen je 28. siječnja 1893. u Zagrebu kao Franjo Benigar. Njegov otac Ivan Benigar (1845-1920), rodom Slovenac iz Trnova kod Ilirske Bistrice, bio je ugledan profesor gornjogradske gimnazije u Zagrebu. U prvom braku, s Rozom Lukež, dobio je dvoje djece. Nakon smrti prve supruge oženio se Julijanom Dolinar iz Radeča u Sloveniji. S njom je dobio osmero djece među kojima je kao sedmi rođen Franjo Benigar. Jedan od Franjine braće bio je i Ivan (Janko, Juan) Benigar, amerikanist, indijanolog i etnolog (Zagreb, 1883-Aluminé, Patagonija, Argentina, 1950). Franjin otac Ivan Benigar, zvan Janez, profesor matematike i fizike, bio je prijatelj Augusta Šenoe i Adolfa Vebera Tkalčevića. Među njegovim učenicima bile su mnoge poznate osobe, među njima Antun Gustav Matoš, Vladko Maček, Miroslav Krleža i Alojzije Stepinac. Odgajao je svoju djecu spartanski, što se odrazilo i na Franju. Franjo je 7. rujna 1907. na Trsatu stupio u franjevačku provinciju svetih Ćirila i Metoda i uzeo redovničko ime Aleksa. Gimnaziju je završio u Varaždinu (1908–11), a filozofiju i teologiju studirao je u njemačkim gradovima Dorstenu i Paderbornu (Nordrhein-Westfalen, 1911–15). Za svećenika ga je 30. lipnja 1915. u zagrebačkoj katedrali zaredio nadbiskup Antun Bauer. Radio je zatim kao nastavnik njemačkog jezika u Varaždinu (1915–18). Studirao je (1920–23) na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu. Nakon povratka u Zagreb djelovao je kao odgojitelj studenata teologije (1924–27) i urednik dječjeg časopisa „Anđeo čuvar“. U Rimu je 20. lipnja 1929. obranio doktorsku disertaciju, a kod obrane su bili prisutni i budući kardinali Alojzije Stepinac i Franjo Šeper. Aleksa je 29. kolovoza 1929. otputovao u Kinu i postao odgojitelj kineskih franjevačkih pripravnika te profesor na regionalnoj bogoslovnoj školi u Hankouu (provincija Hubei, središnja Kina). Imao je kinesko ime Pen Lin Gan, a bavio se i pčelarstvom, cvijećem, glazbom i fotografijom.
Kad su bili prognani svi strani misionari, napustio je 1954. Kinu i nastanio se u Rimu. Od 1955. do 1966. bio je odgojitelj i predavač na franjevačkom sveučilištu Antonianumu. Služio je kao ispovjednik u rimskim bazilikama te kod rimskih redovničkih zajednica. Održao je mnogobrojne duhovne vježbe na latinskom, hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Otac Benigar bio je teolog Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih u Vatikanu. Bio je među teolozima koji predložili papi Pavlu VI. da i žene trebaju i mogu biti proglašene crkvenim naučiteljicama. Napisao je brojna djela od kojih se ističu „Liturgia Romana“, I–II (1947) i „Prikaz duhovnog bogoslovlja“ (1959), objavljena na lastinskom jeziku. Njegovo najpopularnije djelo je „Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal“ (1974), najznačajniji životopis blaženog Alojzija Stepinca, objavljen u Rimu na 939 stranica. Stepinca je Aleksa osobno poznavao, a njegov brat Vladimir Benigar išao je s Alojzijem u školu. Aleksa je nadbiskupa Stepinca posjetio 27. srpnja 1956. u zatočeništvu u Krašiću. Jugoslavenske komunističke vlasti bile su protiv Benigarove knjige o Stepincu i zabranile su njezin unos u državu. Mnogi su je prokrijumčarili pa je našla svoje skriveno mjesto u brojnim hrvatskim domovima. Na temelju Benigarove knjige nastalo je još nekoliko knjiga o Stepincu, na više svjetskih jezika. U Zagrebu je ta knjiga tiskana 1993 (883 stranice). Pater Benigar je patio od nesanice, a obično je spavao od 22 sata do 4 sata ujutro. Rado je pješačio, a služio se redovito običnim sredstvima prijevoza, tramvajima i autobusima. Veći dio života progonile su ga bolesti, imao je problema s tuberkulozom, a ipak je dočekao visoku starost. Umro je u Rimu 1. studenoga 1988. u 96. godini života, na glasu svetosti. Pokopan je u franjevačkoj grobnici na Mirogoju u Zagrebu. Posmrtno su izašla njegova djela „Mudrost križa, franjevačke duhovne vježbe“ (1993), „Nazaretska djevica“ (2002) i putopis „U domovini Gospodina Isusa“ (2005), a na talijanskom jeziku izbor iz pisama „Otac Aleksa Benigar, posmrtna biografija“ (1993). U izdanju Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda izašla je u Zagrebu knjiga Bonaventure Dude „Aleksa Benigar franjevac-misionar (1893–1988), kratki životopis“ (1995). Od 5. srpnja 1995. za oca Aleksu Benigara vodi se postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim.
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar
Slika: Sluga Božji Aleksa Benigar