Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Blaženi Jacopone da Todi - 25. prosinac

Blaženi Jacopone da Todi

Blaženi Jacopone da Todi (Iacopone da Todi), talijanski franjevac, pjesnik, rođen je oko 1230. u Todiju (provincija Perugia, Umbrija) kao Jacopo de' Benedetti. Podrijetlom iz plemićke, gvelfske obitelji, u mladosti je studirao pravo u Bologni i bio uspješan pravnik u Todiju. Živio je razuzdano, a oženio se 1267. pobožnom i plemenitom djevojkom Vannom, kćerkom grofa Bernardina di Guidonea, koja je zbog Jacopove raskalašenosti živjela pokornički. Nakon ženine smrti, 1268, proživio je vjersku krizu, obratio se i deset godina živio kao pokajnik. Razdijelio je svoje imanje siromasima, oblačio se u dronjke i prozvan je „Jacopone“ („ludi Jacopo“). Predao se neviđenim mističnim zanosima trapeći tijelo i lutajući ulicama rodnog grada, dobrovoljno odan krajnjoj bijedi i ispaštanju. Stupio je 1278. u franjevački red, ali je smatrao da nije dostojan svećeničkog zvanja. Na strani asketske struje franjevačkog reda strastveno je zagovarao siromaštvo i povratak izvornoj čistoći Crkve. Pristaša obitelji Colonna, bio je protivnik pape Bonifacija VIII, koji ga je 1298. utamničio i izopćio. Oslobodio ga je 1303. papa Benedikt XI, a nakon toga se Jacopone povukao u samostan klarisa svetog Lovre u Collazzoneu (provincija Perugia, Umbrija).

Kao pjesnik, s vjerskim ushitom naslijedio je svetog Franju Asiškog. Učenost je stopio s iskustvom misticizma, usmenih pučkih lauda, svjetovnih balada i latinskog pjesništva. Jacopone je autor 93 laude (hvalospjeva) na pučkom jeziku s elementima umbrijskog narječja, koje odišu tragičnim životnim iskustvom, a među njima se autentičnim izrazom općeljudske boli ističe njegovo remek-djelo, jedina dijalogizirana lauda Rajska Gospa (Donna de Paradiso) ili Gospin plač (Pianto della Madonna), koja je najavila buduća crkvena prikazanja. Pesimizam, tjeskobna težnja k Bogu, mistične ekstaze i vjerni psihološki detalji bitna su svojstva njegove lirike. U Jacoponeovom pjesništvu silovitog izričaja i ritmičke napetosti izmjenjuju se mističko-asketski zanosi s grubim realističkim pojedinostima, slavljenje patnje s osuđivanjem poroka, razmatranje Božje ljubavi sa satiričkim oštricama. Pripisuje mu se i glasovita latinska tužaljka Stabat Mater te neka druga djela. Svojim slikovitim izričajem te verbalnom i ritmičkom napetošću Jacopone razmatra Božju ljubav kao neprepoznatljivu apstraktnim umom i dokučivu samo kroz izravan doživljaj zanosa i vlastito iskustvo. Po svojoj izvornoj i vrlo ekspresivnoj poeziji jedna je od najznačajnijih osobnosti 13. stoljeća u Italiji. Njegove laude prethodile su počecima vjerskog kazališta, a snažno je djelovao na ikonografsku maštu umjetnika koji su se nadahnjivali evanđeoskim motivima. Jacopone je preminuo 25. prosinca 1306. u Collazzoneu, a njegove relikvije počivaju od 1433. u crkvi svetog Fortunata u Todiju. Franjevački red štuje ga kao blaženika.