Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sveti David, prorok i kralj - 29. prosinac

Sveti David, prorok i kralj

David, kralj Izraelaca, prorok i pjesnik, rođen u Betlehemu oko 1040, vladao je od oko 1000. do oko 962. prije Krista. Bio je sin Jišaja, jednog od glavara Judinog plemena. U mladosti pastir u Betlehemu, uskoro je postao štitonoša izraelskog kralja Šaula. Na Šaulov dvor dovela ga je vještina sviranja harfe. Kao dječaka pomazao ga je za kralja prorok Samuel još za života kralja Šaula, koji je pao u Božju nemilost. Unatoč tome, David nije krenuo u otvorenu pobunu smatrajući Šaula do njegove smrti zakonitim kraljem. Isticao se u mnogim okršajima s Filistejcima (borba s divovskim Golijatom), te je postao Šaulov zet i miljenik. Stekao je ugled kod Izraelaca, ali i navukao na sebe Šaulovu zavist i mržnju. Odmetnuo se stoga od Šaula i ostao u filistejskoj zemlji. Kad su u novom sukobu s Filistejcima Šaul i njegov sin Jonatan poginuli, David je postao kraljem Judeje, a zatim, nakon pobjede nad Šaulovim sinom Išbaalom, kraljem cijelog Izraela. Osvojio je Jeruzalem, izabrao ga za glavni grad kraljevstva, donio u njega Kovčeg saveza, utvrdio ga i izgradio. Ustrojio je građansku upravu i stalnu izraelsku vojsku. Sagriješio je s Bat-Šebom, ženom Urije Hetita, kojeg je dao ubiti. Učinio je tako dvostruki grijeh, preljub i ubojstvo. Zbog toga je Davida oštro ukorio prorok Natan, a bio je kažnjen i od Svevišnjeg smrću sina i mnogim drugim nedaćama i iskušenjima. David se iskreno pokajao, a izrazio je to i u pokorničkom psalmu „Smiluj mi se Bože“. Kasnije mu je Bat-Šaba rodila sina Salomona, koji je postao Davidovom nasljednikom. U nizu ratova pobijedio je Filistejce i druga susjedna plemena (Amonićane, Idumejce, Moabljane, Sirijce i druge) te znatno proširio granice svoga kraljevstva. Potkraj života ugušio je pobunu koju je podigao protiv njega njegov sin Abšalom.

David je utemeljitelj židovske vladarske dinastije koja je vladala do VI. stoljeća. Pripisuju mu autorstvo dijela biblijskih „Psalama“, najljepših hvalospjeva dragom Bogu. Bio je obdaren i darom proroštva, koji je izrazito nazočan u njegovim stihovima, u kojima je opisao lik i patnje budućeg Mesije. Značajno mjesto David je dobio i kod kasnijih proroka (Hošea, Jeremija, Ezekiel). Prema kršćanskom vjerovanju David je predak Isusa Krista. Tako je u Matejevom evanđelju Isus nazvan „sinom Davidovim“ (Mt 1,1), a sam Isus kasnije obznanjuje da je on „Davidu Gospodin, a ne sin“ (Mt 22,42-45), kao i da je „Izdanak i potomak Davidov, sjajna zvijezda Danica!“ (Otk 22,16). David je preminuo u Jeruzalemu oko 962, a pokopan je na brdu Sionu. Zaštitnik je rudara, glazbenika, pjesnika i pjevača. Njegov lik inspirirao je mnoge slikare od vremena ranog kršćanstva do novijeg doba (Hugo van der Goes, Giorgione, Caravaggio, Rembrandt, Domenichino, Nicolas Poussin, William Blake, Gustave Moreau), mnoge kipare (Lorenzo Ghiberti, Donatello, Andrea del Verrocchio, Antonio del Pollaiolo, Michelangelo, Gian Lorenzo Bernini, Antonin Mercié), mnoge pisce (Marko Marulić, John Dryden, Arthur Conan Doyle, André Gide, William Faulkner, Joseph Heller) i mnoge glazbenike (Josquin des Prez, Georg Friedrich Händel, Arthur Honegger, Alan Menken).