SVECI MJESECA - PROSINAC

1	Sveti Edmund Campion
1	Sveti Eligije
1	Sveti Šimun Cirenac
1	Sveti Charles de Foucauld
1	Sveti Nahum
2	Sveta Bibijana
2	Blaženi Ivan Ruysbroeck
2	Sluga Božji Antonio Rendić Ivanović
3	Sveti Franjo Ksaverski
3	Blaženi Rafael Chyliński
3	Sveti Modest Karantanski
4	Sveta Barbara
4	Blaženi Adolph Kolping
4	Sveti Maruta
5	Sveti Saba
5	Blaženi Niels Stensen
5	Blaženi Jean-Baptiste Fouque
6	Sveti Nikola
6	Blaženi János Scheffler
6	Sveti Pedro Pascual
7	Sveti Ambrozije
7	Sveta Marija Josipa Rossello
7	Blaženi Marin iz Kotora
8	Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije
8	Sveta Gorgonija
8	Sveti Teobald iz Marlyja
9	Sveti Petar Fourier
9	Sveta Valerija iz Limogesa
9	Blažena Leonella Sgorbati
10	Loretska Gospa
10	Sveti Miltijad
10	Blaženi Anton Durković
11	Sveti Damaz
11	Sveti Sabin iz Piacenze
11	Sveta María Maravillas de Jesús
12	Gospa od Guadalupe
12	Sveta Ivana Franciska de Chantal
12	Sveti Simon Phan Đac Hoa
13	Sveta Lucija
13	Sveta Odilija
13	Sveti Jodok
14	Sveti Ivan od Križa
14	Sveti Spiridon
14	Sveti Nimatullah Kassab
15	Blažene Drinske mučenice
15	Sveta Kristijana Gruzijska
15	Sveta Virginia Centurione Bracelli
16	Sveta Adela
16	Sveta Marija Crocifissa Di Rosa
16	Sveta Paulina
17	Sveti Josip Manyanet
17	Sveti Ivan de Matha
17	Sveti Modest Jeruzalemski
18	Sveti Gracijan Tourški
18	Sveti Malahija prorok
18	Blažena Giulia Nemesia Valle
19	Blaženi Urban V.
19	Sveti Anastazije I.
19	Blaženi Guglielmo di Fenoglio
20	Sveti Dominik iz Silosa
20	Sveti Filogonije
20	Sveti Vincenzo Romano
21	Sveti Petar Kanizije
21	Blaženi Oton Pulski
21	Blažena Angela Truszkowska
22	Sveta Francesca Cabrini
22	Blažena Jutta iz Sponheima
22	Sveti Flavijan
23	Sveti Ivan Kentski
23	Sveti Antun od Svete Ane Galvão
23	Sveti Dagobert
24	Badnjak
24	Sveti Charbel Makhlouf
24	Sveti Jakov patrijarh
24	Sveti Adam i Eva
25	Božić
25	Sveti Petar Nolasco
25	Blaženi Jacopone da Todi
26	Sveti Stjepan
26	Sveti Dionizije papa
26	Blaženi tajlandski mučenici
26	Službenica Božja Tarsilla Osti
27	Sveti Ivan Evanđelist
27	Blaženi Francesco Spoto
27	Blažena Sára Salkaházi
28	Nevina dječica
28	Sveta Fabiola Rimska
28	Sveta Caterina Volpicelli
29	Sveta Obitelj
29	Sveti Toma Becket
29	Sveti David, prorok i kralj
29	Sveti Trofim iz Arlesa
30	Blažena Eugenia Ravasco
30	Blažena Margherita Colonna
30	Sveti Eugen Milanski
31	Sveti Silvestar
31	Sveti Ivan Franjo Régis
31	Sveta Melanija Mlađa

DEKANAT

Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

ZAJEDNICE

LINKOVI

Svetac dana - Sveti Edmund Campion

Sveti Edmund Campion

Današnji sveti zaštitnik je Edmund Campion, engleski isusovac i mučenik. Rodio se 24. siječnja 1540. u Londonu kao sin knjižara. Iako je odrastao u skromnim prilikama, proveo je radosno i vedro djetinjstvo. Kao najbolji učenik škole Christ's Hospital primljen je na sveučilište u Oxfordu, gdje se istaknuo kao vrhunski student i skrenuo na sebe pažnju kraljice Elizabete. Bio je zaređen za đakona anglikanske crkve, iako je u srcu bio katolik. Godine 1569. otišao je u Irsku kako bi sudjelovao u osnivanju sveučilišta u Dublinu. Potresen progonima i mučeništvom irskih i engleskih katolika, i sam izložen opasnostima i pod sumnjom, pobjegao je 1571. u flandrijski grad Douai (danas sjeverna Francuska) i vratio se u krilo katoličke crkve. Napisao je tada kako je katolička istina vrijedna obrane krvlju. U Rimu je 1573. stupio u Družbu Isusovu, a potom je poslan u Češku, gdje kao isusovački novak boravio u Pragu i Brnu. Bio je vrsni profesor na isusovačkom kolegiju u Pragu, a okušao se i kao uspješni dramski pisac. Za svećenika je zaređen 1578.
Žarko je želio djelovati u domovini pa je 1580. prerušen u trgovca draguljima poslan u Englesku. Poput progonjene zvijeri obilazio je sela i gradove, potajno dijelio sakramente i bodrio engleske katolike da ustraju u vjernosti Crkvi svojih otaca i papi. Napisao je program svoje misije, u kojem je objasnio da je njegovo djelovanje u službi vjere, a ne politike. Taj je proglas ohrabrio mnoge katolike i učvrstio ih u vjeri i nadi. Kad su ga doušnici kraljice Elizabete 17. srpnja 1581. uhvatili uz pomoć jednog izdajnika, kazao je: „Neka bude blagoslovljen Gospodin!“ Započeo je njegov križni put. Svaki dan su ga preslušavali i mučili, ali ga nisu uspjeli slomiti. Hrabro je pošao na vješala i pomolio se za kraljicu koja ga je predala smrti. Objesili su ga na londonskom stratištu Tyburn na današnji dan, 1. prosinca 1581. Potom su ga raščetvorili i dijelove njegova tijela izložili na svim gradskim vratima kako bi zastrašili katolike. Njegova mučenička smrt urodila je mnogim obraćenjima. Blaženim ga je proglasio 1886. papa Leon XIII., a svetim 1970. papa Pavao VI. Zaštitnik je mnogih župa, crkava i učilišta širom svijeta.

Slika: Sveti Edmund Campion

Svetac dana - Sveti Eligije

Sveti Eligije

Sveti Eligije (latinski Eligius, francuski Éloi) iz Noyona, francuski biskup iz VII. stoljeća, sin galoromanskih roditelja, Euchera i Terrigije, rođen je 588. u Chaptelatu nedaleko Limogesa (departman Haute-Vienne, središnja Francuska). Učio je kovački zanat kod čuvenog zlatara Abbona u Limogesu, gdje je ovladao vrhunskom vještinama umjetničkog obrta. U mladosti je bio glasoviti kovač, o kojem govore mnoge legende. Prema predaji jednom je nemirnom konju odsjekao kopito kako bi ga mogao potkovati, a potom je kopito namjestio na nogu kao da se ništa nije dogodilo. Zatim je radio kao rizničar u Marseilleu i uzdržavao se kao zlatar i metalski obrtnik. Izrađivao je kovanice na merovinškom dvoru, a istovremeno bio bliski prijatelj i savjetnik franačkih kraljeva Chlothara II. i Dagoberta I. Kralj Dagobert povjeravao mu je i osjetljive diplomatske misije. Bio je poznat po svojoj pobožnosti, radinosti i čestitosti. Poticao je gradnju brojnih crkava, muških i ženskih samostana, pored ostalog 632. benediktinskog samostana u Solignacu, u kojem je uspostavio stroga irska redovnička pravila, te samostana u Parizu. Ustrajno je brinuo o siromasima, kupovao slobodu robovima, osnivao bolnice i prenoćišta.

Nakon smrti kralja Dagoberta, 639, napustio je dvor, a 640. zaređen je za svećenika. Postao je 642. biskup Noyona (departman Oise, Pikardija, sjeverna Francuska) i belgijskog grada Tournaia. Djelovao je kao misionar kod germanskih plemena, u sjevernoj Francuskoj, Valoniji, Flandriji i Nizozemskoj. Obratio je na kršćanstvo mnoge ljude, ponajviše svojim milosrđem i brigom za siromahe i bolesnike. Posjedovao je darove vidovitosti i proroštva, a pripisuju mu se mnoga čuda i ozdravljenja. Sveti Eligije preminuo je na današnji dan, 1. prosinca 660, u Noyonu. Njegovo tijelo počiva u tamošnjoj katedrali, a dio relikvija nalazi se i u crkvi svetog Andrije u Chellesu kod Pariza. Sveti Eligije je izuzetno omiljen svetac u Francuskoj i Belgiji, o čemu svjedoči i broj njegovih zaštita. Zazivaju ga kod bolesti konja, čireva, epidemija i siromaštva, a zaštitnik je konja, obrtnika, zlatara, srebrara, kovača, potkivača, metalaca, mehaničara, automehaničara, bravara, puškara, oružara, rudara, urara, gravera, kovača novca, numizmatičara, kolara, tesara, sedlara, kotlara, nožara, kočijaša, fijakerista, kirijaša, trgovaca konjima, konjara, košaraša, proizvođača svjetiljki, veterinara, zakupaca, seljaka, farmera, težaka, taksista, informatičara, električara, radnika u garažama i na benzinskim crpkama, stražara, zaštitara, proizvođača konjske opreme, draguljara, brusača škara, limara, alatničara, džokeja, slugu, sakupljača metala, garaža, benzinskih crpki i stoke te mnogih naselja, župa i crkava u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i diljem svijeta.

Slika: Sveti Eligije

Svetac dana - Sveti Šimun Cirenac

Sveti Šimun Cirenac

Sveti Šimun Cirenac, čovjek koji je pomogao Isusu nositi križ, bio je helenizirani Židov, potomak židovskih doseljenika u Cireni. Cirena ili Kirena, glavni grad antičke Cirenaike na obali sjeverne Afrike, nalazio se istočno od današnjega Banghazija (Bengazi) u Libiji. Šimun je bio nastanjen u Jeruzalemu. Rimski vojnici prisilili su ga da onemoćalom Isusu ponese križ na dijelu puta prema Golgoti. O tom događaju izvještavaju tri evanđelista (Matej, Marko i Luka), a najopširnije sveti Marko: „I natjeraše nekog prolaznika koji se vraćao iz polja, Šimuna, Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ.“ (Marko, 15:21). Šimun je upravo dolazio iz polja pa je vjerojatno bio poljodjelac. Nigdje se ne spominje koliko je daleko Šimun nosio Isusov križ. Šimun Cirenac spominje se i kod pete (ili sedme) postaje križnog puta, a prema predaji on i njegova obitelj prešli su na kršćanstvo. Zbog imena njegovih sinova pretprostavlja se da je Šimunova žena bila Grkinja ili Rimljanka.

Šimunovu ženu i njegovog sina Rufa spominje s ljubavlju sveti Pavao u svojoj poslanici Rimljanima (16:13): „Pozdravite Rufa, izabranika u Gospodinu, i majku njegovu i moju!“ Šimunova obitelj preselila je vjerojatno nakon Kristova uskrsnuća u Rim. Po nekim izvorima Šimunov sin Ruf bio je kasnije misionar u Francuskoj i prvi biskup Avignona. Neki pak izvori smatraju da je Šimun zbog svojeg libijskog podrijetla možda bio prvi svetac crne boje kože. Razlikuju se mišljenja o Šimunovoj ulozi pri nošenju Isusova križa. Po nekima je on izabran da nosi križ jer su bile poznate njegove simpatije prema Isusu, a po drugima on je na to bio prisiljen. Bilo kako bilo, čovjek je pomogao Bogu jer je Bog tako htio, a pomaganje čovjeka čovjeku predstavlja zakon ljubavi. U svakom slučaju Šimun je postao simbol ljudi koji dobrovoljno ili prisilno preuzimaju na sebe tuđi teret. Šimun Cirenac junak je mnogih umjetničkih djela (romani, drame, poeme, pjesme, filmovi, slike, kipovi).

Slika: Sveti Šimun Cirenac

Svetac dana - Sveti Charles de Foucauld

Sveti Charles de Foucauld

Sveti Charles Eugène de Foucauld de Pontbriand, francuski svećenik, znanstvenik i mučenik, rođen je 15. rujna 1858. u francuskom gradu Strasbourgu, u aristokratskoj obitelji. Ostao je bez roditelja u šestoj godini pa je brigu o njemu i njegovoj mlađoj sestri Marie vodio djed, majčin otac, pukovnik Beaudet de Morlet. Charles se od 1872. do 1875. školovao u isusovačkim školama u Nancyju i Parizu. Stupio je 1876. u glasovitu vojnu akademiju Saint-Cyr i postao 1880. časnikom francuske vojske u Alžiru. Služio je u husarskoj regimenti u Sétifu (sjeveroistočni Alžir). Nije podnosio vojničku stegu pa je 1881. otpušten iz vojske i nastanio se u Évianu (departman Haute-Savoie, istočna Francuska). Kad je dva mjeseca kasnije izbila pobuna u alžirskoj provinciji Oranu, Charles se ponovno pridružio francuskim četama i osam mjeseci sudjelovao u suzbijanju pobune. Napustio je 1882. vojsku, učio arapski i hebrejski jezik, a potom se uputio u Maroko kao istraživač. Zavolio je sjevernu Afriku i želio naučiti što više o tamošnjim običajima, tradicijama i ljudima. Za svoj rad dobio je 1885. zlatnu medalju Francuskog geografskog društva. Od rujna 1885. do siječnja 1886. istraživao je Alžir i Tunis. Vratio se u veljači 1886. u Pariz i posvetio se pisanju knjige „Istraživanje Maroka“ („Reconnaissance au Maroc“), objavljene 1888. Po povratku u Pariz, krajem listopada 1866, doživio je prigodom jednog boravka u crkvi svetog Augustina istinsko obraćenje. Živio je skromno, spavao na podu i provodio mnogo vremena u molitvi, kod kuće i u crkvi. Hodočastio je od studenog 1888. do veljače 1889. po Svetoj zemlji, a ostatak godine 1889. provodio u duhovnim vježbama. Stupio je 16. siječnja 1890. u trapistički red u samostanu Marije Snježne (Saint-Laurent-les-Bains, Ardèche) i uzeo redovničko ime Marie-Alberic. U lipnju 1890. premješten je u trapistički samostan u Akbezu (danas turska provincija Hatay, na granici sa Sirijom). U listopadu 1896. poslan je na studij u Rim. Nakon tri mjeseca shvatio je da to nije život za njega i 1897. napustio trapistički red. Nastanio se u Nazaretu i posvetio se osamljeničkom molitvenom životu u blizini samostana klarisa. Klarise mu savjetovale da postane svećenik. Pješke je obilazio Svetu zemlju, a zatim se vratio u Francusku kako bi se školovao za svećenika. Zaredio se 9. lipnja 1901. godine u francuskom gradiću Viviersu (departman Ardèche, južna Francuska). Uputio se zatim u Alžir i u Sahari živio pustinjačkim životom. Nastanio se u naselju Béni Abbès, zvanom i „Biser Saoure“ ili „Bijela oaza“, na zapadu Alžira, u blizini marokanske granice. Tamo je sagradio malu pustinjačku nastambu „za pobožnost i gostoprimstvo“, koju je uskoro nazvao „Bratovštinom“. Charles je bio prijazan i gostoljubiv čovjek, otvorenog srca za sve ljude, bez obzira na vjeru, etničku pripadnost ili socijalni status. Počeo je 1902. skupljati sredstva za otkup robova.

Preselio se 1904. na jug Alžira i počeo živjeti s Tuarezima, narodom koji obitava u zapadnom dijelu središnje Sahare i Sahelu. Živio je u siromaštvu, molitvi, trajnom svjedočenju Božje ljubavi i prijateljstva. Proučavao je kulturnu baštinu i jezik Tuarega, preveo na taj jezik Sveto pismo i posvetio se radu na tuareškom rječniku i gramatici. Preveo je 1908. tuarešku poeziju na francuski jezik. Tuarezi govore većinom tamašečkim jezikom, koji se svrstava u berbersku granu afroazijske jezične porodice. Charles je postao poznat i među jezikoslovcima berberolozima. Posebno je značajan njegov tuareško-francuski rječnik u četiri sveska, objavljen posthumno. Želio je osnovati nov red, Malu braću Isusovu, a ta kongregacija, inspirirana njegovim životom i djelom, utemeljena je 1933. Ubijen je 1. prosinca 1916. u Tamanrassetu, naselju u južnom Alžiru, smještenom u dolini blizu visoravni Ahaggar. Najviši vrh toga područja, Assekrem, brat Charles koristio je često kao utočište za post i molitvu. Ustrijelili su ga naoružani razbojnici pod vodstvom El Madanija ag Sobe, povezani s fanatičnom beduinskom sljedbom Senussi. Dogodilo se to ispred utvrde koju je brat Charles sagradio kao zaštitu za svoje Tuarege. Razbojnici su svećenika htjeli oteti, ali kad su ih dvojica stražara u tome htjeli spriječiti, petnaestgodišnji Sermi ag Thora pucao mu je u glavu i na mjestu ga ubio. Svjedok Charlesova umorstva bio je sakristan Paul Embarek, Arapin, kojeg je svećenik oslobodio od ropstva i obratio na kršćanstvo. Charlesa de Foucaulda blaženim je proglasio 13. studenoga 2005. papa Benedikt XVI, a svetim 15. svibnja 2022. papa Franjo.

Slika: Sveti Charles de Foucauld

Slika: Sveti Charles de Foucauld - grob u Alžiru

Svetac dana - Sveti Nahum

Sveti Nahum

Sveti Nahum (hebrejski nahūm: utjeha, tješitelj), sedmi je od dvanaestorice starozavjetnih malih proroka, podrijetlom iz Elkoša. Djelovao je u Južnom kraljevstvu (Judeji) između 660. i 610. prije Krista. Starozavjetna biblijska knjiga Nahum ima tri poglavlja i obilježena je hebrejskim domoljubljem, a glavna joj je tema pad Ninive i propast asirskog kraljevstva. Ukazuje na Boga kao vladara povijesti i svijeta. U teškim prijetnjama koje su upravljene Ninivi i u živom opisu njezinog razaranja što su ga namjeravale izvesti novobabilonske sile, prepoznat ćemo pero suvremenika koji je doživio propast višestoljetne asirske vlasti i buđenje velikih nada s obzirom na obnovu Izraela. Nahum se ne obara toliko na idolopoklonstvo Ninive koliko na pohlepu i vještinu kojom se Niniva obogatila na račun drugih naroda. Pad Ninive (612) znači za proroka Nahuma oslobođenje izabranog naroda od neprestanih prijetnji i očiti je znak Božje svemoći koja uništava i najjače njegove neprijatelje.

Knjiga je pisana 626-612. prije Krista, dakle neposredno prije pada Ninive. Nahum, pisac živopisnog pjesničkog stila, nije navjestitelj novih budućih i nepredviđenih događaja, već u svjetlu svojih religijskih spoznaja tumači povijesna zbivanja. Značenje je njegova djela u tom što događaje prenosi u bogoslužje, u natpovijest gdje žive kao trajni poticaj, nada i znak neprekidnog ostvarivanja istog Božjeg plana spasenja. Nahum piše i riječi utjehe: "Da, Jahve će obnoviti vinograd Jakovljev i vinograd Izraelov (Nah 2,3)." Smatra se da se Nahumov grob nalazi u Alkošu (Alqōsh), asirskom gradu u sjevernom Iraku, pedesetak kilometara sjeverno od Mosula.