SVECI MJESECA - SRPANJ

1	Sveti Junipero Serra
1	Sveti Mutien-Marie Wiaux
1	Blaženi Antonio Rosmini
2	Sveti Oton Bamberški
2	Sveti Bernardino Realino
2	Službenica Božja Klara Žižić
3	Sveti Toma
3	Sveti Leon II
3	Sveti Anatolij Carigradski
3	Službenica Božja Antonietta Meo
4	Sveta Elizabeta Portugalska
4	Sveta Berta iz Blangya
4	Sveti Ulrich
5	Sveti Ćiril i Metodije
5	Sveti Antun Marija Zaccaria
5	Blaženi laoski mučenici
6	Sveta Marija Goretti
6	Blažena Marija Terezija Ledóchowska
6	Blaženi Metoděj Dominik Trčka
7	Sveti Vilibald
7	Blaženi Benedikt XI
7	Blažena María Romero Meneses
8	Sveti Akvila i Priscila
8	Sveti Kilian, Colman i Totnan
8	Sveti Hadrijan III
9	Blažena Marija Propetog Isusa Petković
9	Sveta Veronika Giuliani
9	Sveti gorkumski mučenici
10	Sveta Amalija
10	Sveti damašćanski mučenici
10	Svete Rufina Rimska i Sekunda
11	Sveti Benedikt
11	Sveti Oliver Plunkett
11	Sveta Olga Kijevska
12	Sveti Ivan Gualberto
12	Sveti Louis i Zélie Martin
12	Sveti Ignacio-Clemente Delgado Cebrián
13	Majka Božja Bistrička
13	Sveti Henrik
13	Sveti Eugen iz Kartage
13	Sveti Ezra
13	Sveti Nehemija
14	Sveti Kamilo de Lellis
14	Sveti Francisco Solano
14	Sveti Prokop
15	Sveti Bonaventura
15	Sveti Vladimir
15	Sveti Plechelm
16	Gospa Karmelska
16	Sveta Marija Magdalena Postel
16	Sveti Antioh
17	Sveti Aleksije
17	Sveta Jadviga
17	Blažene karmelićanke iz Compiègnea
17	Sveti Svorad i sveti Benedikt iz Skalke
18	Sveti Bruno, biskup Segnija
18	Sveti Frederik iz Utrechta
18	Sveti Šimun iz Lipnice
19	Sveta Justa i sveta Rufina
19	Blaženi Hermann iz Reichenaua
19	Sveta Makrina
20	Sveti Ilija
20	Sveta Margareta
20	Sveti Torlak
21	Sveti Lovro iz Brindisija
21	Sveti Danijel prorok
21	Sveti Arbogast
22	Sveta Marija Magdalena
22	Sveti Apolinar
22	Sveti John Lloyd i Philip Evans
23	Sveta Brigita
23	Sveti Liborije (Liberan)
23	Blaženi Vasiľ Hopko
24	Sveta Kristina
24	Sveti Ivan Kasijan
24	Sveta Kinga
25	Sveti Jakov stariji
25	Blaženi Toma Kempenac
25	Blaženi Antonio Lucci
26	Sveti Ana i Joakim
26	Sveti Titus Brandsma
26	Sveti George Preca
27	Sveti mučenici iz Córdobe
27	Sveti Klement Ohridski
27	Sveti Pantaleon
28	Sveti Nazarije i Celzo
28	Sveti Viktor
28	Blaženi Stanley Rother
29	Sveta Marta
29	Blaženi Urban II
29	Sveti Olav
30	Sveti Petar Krizolog
30	Sveti Abdon i Senen
30	Blažena Zdenka Schelingová
31	Sveti Ignacije Loyola
31	Sveti Giustino de Jacobis
31	Sveti Kalimero Milanski

DEKANAT

Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

ZAJEDNICE

LINKOVI

Svetac dana - Blažena Marija Propetog Isusa Petković

Blažena Marija Propetog Isusa Petković

Današnja je zaštitnica hrvatska blaženica Marija Propetog Isusa Petković, utemeljiteljica redovničke zajednice Kćeri Milosrđa svetog Franje. Rođena je u Blatu na Korčuli 10. prosinca 1892, kao šesto od osmero djece Antuna Petkovića-Kovača i Marije rođene Marinović, u imućnoj i pobožnoj obitelji. U djetinjstvu je pokazivala sklonost pobožnosti i milosrđu i odlučila štititi siromahe, tu „probranu i ljubljenu braću raspetog Gospodina“. Već je s pet godina pošla u osnovnu školu, a završila je s 11 godina. Kada je imala 19 godina, umro joj je otac i tada se brinula o mlađim sestrama blizankama. Bila je krhka i često pobolijevala, ali je godinama okupljala djecu siromašnih obitelji, poučavala ih vjeronauku i ostalim predmetima. Na poticaj dubrovačkoga biskupa Josipa Marčelića postavila je 1920. temelje svoje buduće redovničke zajednice, Kćeri Milosrđa svetog Franje, zamišljene »za odgoj i izobrazbu domaće ženske mladeži« i uzela redovničko ime Marija Propetog Isusa. Dovela je svoje sestre 1923. u Suboticu da bi pomagale u sirotištu "Kolijevka", a u isto vrijeme je skupljala pomoć po salašima za ljude kojima je trebala pomoć. Prvi samostan osnovala je u Blatu na Korčuli, a drugi u Subotici. Godine 1936. prva skupina sestara uputila se u Južnu Ameriku, a 1940. s drugom grupom pošla je i Marija i započela svoj rad u Argentini. Zbog rata u Europi provela je u Južnoj Americi dvanaest godina i tamo osnovala brojne redovničke zajednice i samostane.
Vratila se 1952. u Europu i prenijela u Rim vrhovnu upravu reda i generalnu kuću. Najveću je radost vidjela u siromasima, odbačenima na rub društva i prezrenima. U njima je prepoznavala lice Isusa patnika i radovala se ako im je mogla biti na usluzi. Njezina je družba postala utjelovljenje Božje ljubavi, dobrote i milosrđa, a njezine sestre isticale su se svojim djelovanjem u bolnicama, staračkim domovima, školama, sjemeništima i župama. Zajednica je u prosincu 1956. dobila papinsko priznanje i odobrenje konstitucija. Marija je preminula u Rimu na današnji dan, 9. srpnja 1966. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. u Dubrovniku, prilikom trećeg posjeta Hrvatskoj. Redovnička zajednica Kćeri Milosrđa svetog Franje broji danas više od 400 sestara, a djeluje u zemljama Europe, Južne i Sjeverne Amerike. Matična kuća zajednice i svetište blažene Marije Propetog Isusa nalazi se u Blatu na Korčuli, središnjica s vrhovnom upravom u Rimu, a u Zagrebu je sjedište Hrvatske provincije Krista Kralja. Duhovni centar koji nosi ime blaženice smješten je na otoku Ugljanu.

Slika: Blažena Marija Propetog Isusa Petković

Slika: Blažena Marija Propetog Isusa Petković-duhovni centar na Ugljanu

Slika: Blažena Marija Propetog Isusa Petković-svetište u Blatu na Korčuli

Svetac dana - Sveta Veronika Giuliani

Sveta Veronika Giuliani

Sveta Veronika (Veronica) Giuliani, talijanska redovnica kapucinka, mističarka, rođena je 27. prosinca 1660. u Mercatellu (provincija Pesaro i Urbino, Marche) kao Orsola Giuliani, najmlađa od sedam kćeri vojnog službenika Francesca Giulianija i Benedette Mancini. Dvije djevojčice umrle su odmah nakon poroda. Sa 7 godina Orsola je izgubila majku, koja je na samrtnoj postelji svakoj od svojih kćerkica kao baštinu darovala jednu od pet Isusovih rana. Orsolu je zapala rana na Kristovom boku. Majka je svakoj kćeri povjerila jednu Isusovu ranu na štovanje, ali ih je poučila da će u toj rani uvijek naći svoje utočište. Svih pet djevojčica kasnije su postale redovnice. Orsola je u osmoj godini s ocem preselila u Piacenzu (Emilia-Romagna), gdje je 1670. primila prvu pričest. Već je u djetinjstvu doživljavala viđenja i vodila brigu o siromasima. Stupila je 17. srpnja 1677. u samostan klarisa kapucinki u gradu Città di Castello (provincija Perugia, Umbrija). Položila je zavjete 28. listopada i tada je uzela redovničko ime Veronica. U redu je obavljala sve moguće službe, od najnižih do najviših. Bila je kuharica, pekarica, pralja, bolničarka, sakristanka, 22 godine učiteljica novakinja, a od 1716. i poglavarica. Veronicu Giuliani privlačio je, poput svetog Franje Asiškog, lik raspetoga Isusa. O njemu je neprestano razmišljala, a jednog dana joj se ukazao onakav, kakvog je u Starom zavjetu najavio prorok Izaija: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lica otklanja, prezren bješe, odvrgnut“ (Iz 53, 2-3). Poslije tog viđenja, 1693, Gospodin je Veronicu sve više uvlačio u stvarnost svoje muke, u suobličenje sa samim sobom. Podario joj je 1694. tragove trnove krune na čelu, a 1697. i svojih pet rana pa je postala stigmatičarka.

Veronica je postala Kristova suradnica, krhkog zdravlja, podvrgnuta strogostima svoga reda, ali je strpljivo podnosila svakidašnje žrtve koje je živo osjećala. Njezin duhovni vođa, isusovac, naredio joj je da piše dnevnik i bilježi svoja duhovna iskustva. Ona je to iz poslušnosti učinila, premda je željela da to ostane u najvećoj tajnosti. Veronikin duhovni dnevnik pod naslovom „Skriveno blago“ objavljen je kasnije u 10 svezaka. Kad ga je pročitao papa Pio XI, uskliknuo je: „To nije svetica, to je jedna velika svetica!“ Poput mnogih drugih mistika Veronica je sudjelovala u muci i tjeskobama Krista Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovu krunidbu, križni put i raspinjanje, sve tajne Velikog petka. Ostavila je za sobom i pisma te duhovne pjesme. Doživjela je moždani udar i bolovala od kroničnih želučanih bolesti, ali je sve strpljivo podnosila. Naročitu pobožnost gajila je prema euharistiji i Presvetom Srcu Isusovom, a svoje patnje posvetila je misijama. Preminula je nakon mnogih dragovoljnih patnji, sudjelujući živo u Kristovim mukama, na današnji dan, 9. srpnja 1727, u kapucinskom samostanu Città di Castello. Nad njezinim srcem pronašli su znak križa, a liječnici koji su obavili autopsiju, ustvrdili su da je njezino srce probodeno. Blaženom ju je 17. lipnja 1804. proglasio papa Pio VII, a svetom 26. svibnja 1839. papa Grgur XVI. Svetu Veronicu Giuliani zazivaju kod moždanog udara, želučanih bolesti, upale slijepog crijeva i dizenterije, a zaštitnica je mnogih naselja, župa, crkava i kapela.

Slika: Sveta Veronika Giuliani

Svetac dana - Sveti gorkumski mučenici

Sveti gorkumski mučenici

Sveti gorkumski mučenici (Martelaren van Gorkum), nizozemski svećenici i redovnici, dali su svoj život za Krista Gospodina godine 1572. Tada je u Nizozemskoj plamtio vjerski rat između kalvinista i katolika (takozvani osamdesetogodišnji rat). Nizozemskom je u to vrijeme vladala Španjolska pa se borba Nizozemaca za političku slobodu i neovisnost često reflektirala i na vjerski sukob. Mnogi nizozemski prognanici, borci protiv Španjolaca, pridružili su se gusarima i nastavili rat na morima. Bili su to takozvani „Watergeuzen“ („Morski prosjaci“), fanatični i okrutni kalvinisti, koji su mrzili sve katolike, a osobito svećenike i redovnike. Oni su se 1. travnja 1572. iskrcali na nizozemskoj obali i osvojili gradove Brielle (provincija Zuid-Holland, zapadna Nizozemska) i Vlissingen (provincija Zeeland, jugozapadna Nizozemska). U lipnju su prodrli i u gradove Dordrecht i Gorkum (provincija Zuid-Holland, zapadna Nizozemska). U Gorkumu (Gorinchemu) otpor im je u jednoj tvrđavi pružala tek jedna četa sa skupinom franjevaca, župnikom i mnoštvom vjernika katolika. Neprijatelj je bio nadmoćan pa obrana nije dugo trajala. Napadači su braniteljima obećali milost, ako predaju tvrđavu. Oni su povjerovali i predali se, ali militantni kalvinisti nisu održali riječ. Odmah su pohvatali svećenike i redovnike. Među njima je bilo jedanaest franjevaca (devet svećenika i dva brata laika), tri biskupijska svećenika, jedan korski kanonik augustinac i jedan dominikanac. Tražili su od njih da zaniječu Kristovu nazočnost u euharistiji i papin primat. Mučenike su njihovi tamničari od 26. lipnja do 6. srpnja držali u zatvoru u Gorcumu, a 6. srpnja odvezli su ih lađom u Brielle (Den Briel). Tamo su ih neko vrijeme držali na otvorenom, kako bi ih neodgovorna svjetina mogla vrijeđati i ismijavati. Nedužne žrtve u Brielleu su pale u ruke Willema van der Marcka Lumeya, zloglasnog vođe „Watergeusena“, fanatičnog i zagriženog neprijatelja katoličke vjere i svećenika. On je naredio da mučenike u povorci vode kroz grad, a svjetina ih je putem zlostavljala i mučila. U Brielleu su mučenicima priključena još tri svećenika, dva premonstratenza (norbertinca) i jedan biskupijski svećenik.

Protestantski vođa, princ Wilim I. Šutljivi Oranski (Willem de Zwijger) pismeno je naredio da se katolički svećenici i redovnici puste, ali Lumey se oglušio na njegovu zapovijed. U noći, 9. srpnja 1572, zlotvori su po njegovoj naredbi objesili svih devetnaest mučenika. Krvnici su se i nakon njihove smrti nad njima okrutno iživljavali. Gorkumskim mučenicima pripisuju se mnoga čudesa, a mjesto njihovog mučeništva u Brielleu postalo je ciljem hodočašća i procesija. Na mjestu njihovog mučeništva izrastao je grm s 19 bijelih cvjetova. Devetnaest svetih gorkumskih mučenika: franjevci Nicolaas Pieck iz Gorkuma, Hieronymus van Weert, Theodorus (Dirk) van der Eem iz Amersfoorta, Nicasius van Heeze, Willehad van Denemarken (Danac), Godfrid van Mervel, Antonius van Weert, Antonius van Hoornaar, Franciscus de Roye iz Bruxellesa, Petrus van Assche i Cornelius van Wijk bij Duurstede, norbertinci Jacobus Lacops iz Oudenaardea i Adrianus van Hilvarenbeek, biskupijski svećenici Godfried van Duynen iz Gorkuma, Leonardus van Veghel iz Gorkuma, Andreas Wouters iz Heinennoorda i Nicolaas Poppel iz Gorkuma, dominikanac Joannes van Keulen (Johannes von Köln) iz Hoornaara i augustinac Joannes van Oisterwijk. Njihovo glavno svetište nalazi se u crkvi svetog Nikole u Bruxellesu (Sint-Niklaaskerk). Blaženima ih je 14. studenoga 1675. proglasio papa Klement X, a svetima 29. lipnja 1867. papa Pio IX.