Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sveti Francisco Solano - 14. srpanj

Sveti Francisco Solano

Sveti Francisco Solano, španjolski svećenik, redovnik franjevac, južnoamerički misionar, rođen je 10. ožujka 1549. u Montilli (provincija Córdoba, Andaluzija), kao Francisco Sánchez-Solano Jiménez, treće dijete Matea Sáncheza-Solana i Ane Jiménez, imućnih i uglednih ljudi. Živahan i oštrouman dječak, prvu izobrazbu stekao je u isusovačkom kolegiju. Stupio je 1569. u franjevački red u samostanu svetog Lovre, u svojoj rodnoj Montilli. Prve redovničke zavjete položio je 25. travnja 1570, a potom se posvetio studiju filozofije i teologije u Sevilli. Isticao se i velikim glazbenim darom. Za svećenika je zaređen 1576. Bio je istaknuti propovjednik i ispovjednik, a 1581. imenovan je učiteljem franjevačkih novaka u Arruzafi (Córdoba). Kad je 1583. u gradiću Montoru kod Córdobe izbila epidemija kuge, Francisco se među prvima javio za dvorbu bolesnika. Kristovo kraljevstvo širio je vatrenim propovijedima te stalnom brigom za bolesnike i zatvorenike. Andaluzijski vjernički puk iskreno ga je zavolio i počeo častiti kao pravoga sveca, a on je tada zamolio svoje starješine da ga kao misionara pošalju u sjevernu Afriku. Poslali su ga u Južnu Ameriku i on se s jedanaestoricom drugih franjevaca u Sanlúcaru de Barrameda (provincija Cádiz) ukrcao na lađu 28. veljače 1589. Tu skupinu misionara predvodio je otac Baltasar Navarro. Već u svibnju misionari su sretno iskrcali u Cartageni (Kolumbija). Zatim su se pješke uputili preko Panamske prevlake na pacifičku obalu. Francisco se ukrcao na jednu galiju i zaplovio prema Peruu. Kod otoka Gorgone uz kolumbijsku obalu doživjeli su brodolom, ali su se svi putnici spasili. Među njima je bilo i 80 afričkih robova. Otac Solano postao je brodolomcima pravi duhovni otac i socijalni skrbnik. Robove je poučio vjeri i krstio pa je to bio njegov prvi veći apostolat u Americi. Nakon dva mjeseca putnici su se uspjeli ukrcati na neki drugi brod koji ih je dovezao do luke Paita u sjeverozapadnom Peruu. Francisco je pješice nastavio put prema Limi, glavnom gradu Perua i sjedištu političkog, upravnog i vjerskog života Južne Amerike. Franjevački poglavari u Limi poslali su ga zatim kao misionara u Tucumán, do kojeg je morao prevaliti 3 tisuće kilometara. Bio je to strahovito naporan put, a pater Solano je preko Anda pješačio ili jahao. U Tucumán je stigao u studenom 1590. Povjeren mu je rad na ogromnom području koje danas obuhvaća sjevernu Argentinu, Paragvaj, Urugvaj i područje Rio de la Plate. Revni misionar posvud je osnivao misije i obavljao uspješan apostolat među Indijancima. Naučio je mnoge domorodačke jezika i narječja. Naviještao im je evanđelje, širio kulturu, mirio zavađene, branio potlačene. Imenovan je 1592. vizitatorom svih misija u Tucumánu. Krist Gospodin pratio je njegov rad čudesnim znakovima, a računa se da je u 15 godina obratio i pokrstio oko 200 tisuća Indijanaca.

Pozvali su ga 1595. natrag u Limu, gdje je imenovan za gvardijana samostana svete Marije od anđela. Premješten je 1602. za gvardijana u Trujillo (sjeverozapadni Peru), a njegov utjecaj neprestano se širio. Vratio se 1604. opet u Limu, gdje je s raspelom u ruci obilazio ulicama i propovijedao. Iako je sam živio asketski, prema vani je uvijek iskazivao radost. Tako je kao misionar često u ruke uzimao violinu ili lutnju (rabel) te uveseljavao svoju subraću, vjernike i sve ljude dobre volje. Zbog Kristova kraljevstva prešao je ocean i prevalio na tisuće kilometara. Pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljenja. Vidjeli su ga ponekad kako za vrijeme mise lebdi iznad tla. Navodno su ga slušale i divlje zvijeri, a na njegov poziv doletjele bi mu na ramena mnoge ptice. Prema predaji u jednom je selu ukrotio podivljalog bika koji je pobjegao iz obora. Kad mu je fratar prišao, zagrlio ga je, a bik mu je stao lizati ruke te se mirno vratio u svoj obor. Prorekao je potres u Trujillu i vrijeme vlastite smrti. Neumoran rad, oštre pokore i duga putovanja iscrpili su Franciscove sile. Klonuo je pa je prebačen u samostansku bolnicu u Limu. Tamo je i preminuo na današnji dan, 14. srpnja 1610. Zamolio je subraću da mu zapjevaju „Credo“, a njihovom pjevanju pridružile su se i ptice s prozora. Na kraju je izrekao posljednje riječi: „Neka bude slavljen Bog!“ Blaženim ga je proglasio 20. lipnja 1675. papa Klement X, a svetim 27. prosinca 1726. papa Benedikt XIII. Zaštitnik je rodne Montille, Argentine, Bolivije, Čilea, Paragvaja, Perua, argentinske biskupije Añatuya te brojnih gradova, naselja, župa, crkava i kapela diljem Južne, Srednje i Sjeverne Amerike.