Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sveta Veronika Giuliani - 9. srpanj

Sveta Veronika Giuliani

Sveta Veronika (Veronica) Giuliani, talijanska redovnica kapucinka, mističarka, rođena je 27. prosinca 1660. u Mercatellu (provincija Pesaro i Urbino, Marche) kao Orsola Giuliani, najmlađa od sedam kćeri vojnog službenika Francesca Giulianija i Benedette Mancini. Dvije djevojčice umrle su odmah nakon poroda. Sa 7 godina Orsola je izgubila majku, koja je na samrtnoj postelji svakoj od svojih kćerkica kao baštinu darovala jednu od pet Isusovih rana. Orsolu je zapala rana na Kristovom boku. Majka je svakoj kćeri povjerila jednu Isusovu ranu na štovanje, ali ih je poučila da će u toj rani uvijek naći svoje utočište. Svih pet djevojčica kasnije su postale redovnice. Orsola je u osmoj godini s ocem preselila u Piacenzu (Emilia-Romagna), gdje je 1670. primila prvu pričest. Već je u djetinjstvu doživljavala viđenja i vodila brigu o siromasima. Stupila je 17. srpnja 1677. u samostan klarisa kapucinki u gradu Città di Castello (provincija Perugia, Umbrija). Položila je zavjete 28. listopada i tada je uzela redovničko ime Veronica. U redu je obavljala sve moguće službe, od najnižih do najviših. Bila je kuharica, pekarica, pralja, bolničarka, sakristanka, 22 godine učiteljica novakinja, a od 1716. i poglavarica. Veronicu Giuliani privlačio je, poput svetog Franje Asiškog, lik raspetoga Isusa. O njemu je neprestano razmišljala, a jednog dana joj se ukazao onakav, kakvog je u Starom zavjetu najavio prorok Izaija: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lica otklanja, prezren bješe, odvrgnut“ (Iz 53, 2-3). Poslije tog viđenja, 1693, Gospodin je Veronicu sve više uvlačio u stvarnost svoje muke, u suobličenje sa samim sobom. Podario joj je 1694. tragove trnove krune na čelu, a 1697. i svojih pet rana pa je postala stigmatičarka.

Veronica je postala Kristova suradnica, krhkog zdravlja, podvrgnuta strogostima svoga reda, ali je strpljivo podnosila svakidašnje žrtve koje je živo osjećala. Njezin duhovni vođa, isusovac, naredio joj je da piše dnevnik i bilježi svoja duhovna iskustva. Ona je to iz poslušnosti učinila, premda je željela da to ostane u najvećoj tajnosti. Veronikin duhovni dnevnik pod naslovom „Skriveno blago“ objavljen je kasnije u 10 svezaka. Kad ga je pročitao papa Pio XI, uskliknuo je: „To nije svetica, to je jedna velika svetica!“ Poput mnogih drugih mistika Veronica je sudjelovala u muci i tjeskobama Krista Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovu krunidbu, križni put i raspinjanje, sve tajne Velikog petka. Ostavila je za sobom i pisma te duhovne pjesme. Doživjela je moždani udar i bolovala od kroničnih želučanih bolesti, ali je sve strpljivo podnosila. Naročitu pobožnost gajila je prema euharistiji i Presvetom Srcu Isusovom, a svoje patnje posvetila je misijama. Preminula je nakon mnogih dragovoljnih patnji, sudjelujući živo u Kristovim mukama, na današnji dan, 9. srpnja 1727, u kapucinskom samostanu Città di Castello. Nad njezinim srcem pronašli su znak križa, a liječnici koji su obavili autopsiju, ustvrdili su da je njezino srce probodeno. Blaženom ju je 17. lipnja 1804. proglasio papa Pio VII, a svetom 26. svibnja 1839. papa Grgur XVI. Svetu Veronicu Giuliani zazivaju kod moždanog udara, želučanih bolesti, upale slijepog crijeva i dizenterije, a zaštitnica je mnogih naselja, župa, crkava i kapela.