Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Službenica Božja Klara Žižić - 2. srpanj

Službenica Božja Klara Žižić

Službenica Božja Klara Žižić, hrvatska redovnica, utemeljititeljica redovničke zajednice Družbe sestara franjevki od Bezgrešne, rođena je 1626. kao Mara Žižić u Promini (Šibensko-kninska županija), župi između Drniša i Knina. Promina je planina smještena sjeverno od Drniša i južno od Knina, a župa se prostire uz srednji tok rijeke Krke i obuhvaća više sela (Oklaj, Lukar, Nečven, Mratovo, Čitluk, Razvođe, Suknovci, Bogetići...). Mara je živjela na području pod turskom vlašću koja je bila osobito okrutna prema katolicima i svemu što je katoličko. Da bi se usprotivila zlu, Mara se od svoje mladosti posvetila Bogu kao franjevačka trećoredica. Franjevačkom trećoredicom postala je prije odlaska franjevaca s Visovca, u razdoblju do 1648. Živeći u pokori, postu i molitvi, sve svoje snage usmjerila je na očuvanje vjere u svojem narodu u suradnji s franjevcima Bosne Srebrene koji su jedini mogli djelovati na području pod vlašću Turaka. U nedostatku svećenika Mara Žižić i njezina prijateljica Kata Burmaz, također iz Promine, bila su nositeljice vjerske pouke, širiteljice pobožnosti i karitativne djelatnosti. Uloga Mare Žižić bila je osobito važna kroz dugo razdoblje odsutnosti franjevaca iz unutrašnjosti Dalmacije (od 1648. do 1675). Oni su bježeći pred Turcima morali napustiti svoje boravište na otoku Visovcu i preseliti se zajedno s narodom na područje uz more, u mletačku Dalmaciju, nastanivši se u Šibeniku. Mara Žižić ostala je s ostatkom naroda na turskom području pod cijenu vlastitog života i bila im je veliki oslonac u vjeri, pred stalnom prijetnjom islamizacije. Osobito je bilo teško za Kandijskog rata (1645-1669), kada su Turci bili još okrutniji prema katolicima, ubijajući i same fratre. Nakon potpisivanja Kandijskog mira između Turaka i Mlečana (1669) i utvrđivanja granica (1671), Mara Žižić je 1673. došla u Šibenik, koji je tada bio pod vlašću Mlečana.

Stanovnici Šibenika pozvali su je u Šibenik, kako bi poučavala njih i njihovu djecu u kršćanskom nauku i pobožnosti, brinula se za bolesne i umiruće te pružala besplatno prenoćište siromašnim putnicima. Nastanila se u jednoj maloj, siromašnoj kući u šibenskom Varošu, u blizini crkve svetog Martina i župne crkve Gospe van Grada. Ubrzo joj se pridružila i prijateljica Kata Burmaz. Pod okriljem franjevačke provincije Bosne Srebrene i uz odobrenje šibenskog biskupa Ivana Dominika Calegarija Mara i Kata započele su redovnički život 17. studenoga 1679, na dan svete Elizabete Ugarske, zaštitnice Trećeg franjevačkog reda. Tada su u crkvi svetog Lovre primile redovničku odjeću i dobile redovnička imena, sestra Klara i sestra Serafina. Živjele su prema pravilima Trećeg samostanskog reda svetog Franje, potvrđenim od pape Leona X. Klara je bila prva i doživotna poglavarica reda Sestara franjevki od Bezgrešne. Vođena Duhom Svetim, prihvatila je redovnički način života svetog Franje, s posebnim naglaskom na zajedništvo, siromaštvo i pokoru. Majka Klara iskusila je progone Turaka pa je prednjačila u pomaganju siromašnima i nemoćnima. U potpunom siromaštvu i bez posjeda, živjela je od milostinje, pouzdavajući se u Božju providnost. Pomagala je naročito izbjeglicama s turskog područja. Sestrama Klari i Serafini pridružile su se ubrzo i druge sljedbenice. Bile su velika pomoć narodu koji se bježeći pred Turcima ranije nastanio na tom području. S narodom su sestre dijelile sve što su imale, a oni su im, dolazeći u Šibenik iz udaljenijih mjesta, uzvraćali prihodima sa svoje zemlje. Sestre franjevke od Bezgrešne uspostavile su s narodom bliski odnos, gotovo obiteljski. Stoga su ih ljudi zvali “tetama”, kako piše u „Knjizi od uspomene“. Ta knjiga ističe veliku podudarnost duhovnosti majke Klare i njezine zajednice sa svetom Klarom Asiškom te ih naziva “ćerima svete Klare”, a Klaru Žižić „Klarom Šibenskom“. Ugledni šibenski građani darovali su sestrama zemlju uz Klarinu kućicu, na kojoj je ona dala sagraditi svoj hospicij. Kad je majka Klara preminula na glasu svetosti, 21. rujna 1706, pokopana je u grobnici u franjevačkoj crkvi svetog Lovre u Šibeniku.

Koliko je dobra majka Klara učinila ljudima i što im je značila, vidi se iz zapisa prigodom njezine smrti koji ističe da je “za njom plakao cijeli grad i Varoš“. Na grobu majke Klare pronalaze se zapisi vjernika na različitim jezicima s molitvama za njezin zagovor u raznim potrebama te mnoštvo zahvala za uslišane molitve. O svetom životu Klare Žižić i njezine redovničke zajednice kroz prvih sto godina (1673-1784) govori „Knjiga od uspomene“, najstarija kronika Sestara franjevki, pisana hrvatskom ćirilicom (bosančicom) i štokavskom ikavicom. Biskupijski kanonski postupak za proglašenje blaženom majke Klare Žižić otvoren je svečanom javnom sjednicom kojom je predsjedao šibenski biskup Ante Ivas u katedrali svetog Jakova na dan njezine smrti, 21. rujna 2004. Na blagdan Pohođenja Marijina, 31. svibnja 2016, pod predsjedanjem biskupa Ante Ivasa održana je zaključna sjednica biskupijskog postupka. Rimska Kongregacija za kauze svetaca, na čelu s prefektom kardinalom Angelom Amatom, izdala je 30. lipnja 2017. Dekret valjanosti, kojim je pozitivno ocijenjen istražni biskupijski postupak. Družba sestara franjevki od Bezgrešne uspješno djeluje i danas, a njihova matična kuća nalazi se u Šibeniku. Sestre te autohtone hrvatske družbe djeluju i u drugim hrvatskim krajevima (Podstrana, Primošten, Stankovci, Vodice, Zagreb) i u Münchenu.