SVECI MJESECA - SRPANJ

1	Sveti Junipero Serra
1	Sveti Mutien-Marie Wiaux
1	Blaženi Antonio Rosmini
2	Sveti Oton Bamberški
2	Sveti Bernardino Realino
2	Službenica Božja Klara Žižić
3	Sveti Toma
3	Sveti Leon II
3	Sveti Anatolij Carigradski
3	Službenica Božja Antonietta Meo
4	Sveta Elizabeta Portugalska
4	Sveta Berta iz Blangya
4	Sveti Ulrich
5	Sveti Ćiril i Metodije
5	Sveti Antun Marija Zaccaria
5	Blaženi laoski mučenici
6	Sveta Marija Goretti
6	Blažena Marija Terezija Ledóchowska
6	Blaženi Metoděj Dominik Trčka
7	Sveti Vilibald
7	Blaženi Benedikt XI
7	Blažena María Romero Meneses
8	Sveti Akvila i Priscila
8	Sveti Kilian, Colman i Totnan
8	Sveti Hadrijan III
9	Blažena Marija Propetog Isusa Petković
9	Sveta Veronika Giuliani
9	Sveti gorkumski mučenici
10	Sveta Amalija
10	Sveti damašćanski mučenici
10	Svete Rufina Rimska i Sekunda
11	Sveti Benedikt
11	Sveti Oliver Plunkett
11	Sveta Olga Kijevska
12	Sveti Ivan Gualberto
12	Sveti Louis i Zélie Martin
12	Sveti Ignacio-Clemente Delgado Cebrián
13	Majka Božja Bistrička
13	Sveti Henrik
13	Sveti Eugen iz Kartage
13	Sveti Ezra
13	Sveti Nehemija
14	Sveti Kamilo de Lellis
14	Sveti Francisco Solano
14	Sveti Prokop
15	Sveti Bonaventura
15	Sveti Vladimir
15	Sveti Plechelm
16	Gospa Karmelska
16	Sveta Marija Magdalena Postel
16	Sveti Antioh
17	Sveti Aleksije
17	Sveta Jadviga
17	Blažene karmelićanke iz Compiègnea
17	Sveti Svorad i sveti Benedikt iz Skalke
18	Sveti Bruno, biskup Segnija
18	Sveti Frederik iz Utrechta
18	Sveti Šimun iz Lipnice
19	Sveta Justa i sveta Rufina
19	Blaženi Hermann iz Reichenaua
19	Sveta Makrina
20	Sveti Ilija
20	Sveta Margareta
20	Sveti Torlak
21	Sveti Lovro iz Brindisija
21	Sveti Danijel prorok
21	Sveti Arbogast
22	Sveta Marija Magdalena
22	Sveti Apolinar
22	Sveti John Lloyd i Philip Evans
23	Sveta Brigita
23	Sveti Liborije (Liberan)
23	Blaženi Vasiľ Hopko
24	Sveta Kristina
24	Sveti Ivan Kasijan
24	Sveta Kinga
25	Sveti Jakov stariji
25	Blaženi Toma Kempenac
25	Blaženi Antonio Lucci
26	Sveti Ana i Joakim
26	Sveti Titus Brandsma
26	Sveti George Preca
27	Sveti mučenici iz Córdobe
27	Sveti Klement Ohridski
27	Sveti Pantaleon
28	Sveti Nazarije i Celzo
28	Sveti Viktor
28	Blaženi Stanley Rother
29	Sveta Marta
29	Blaženi Urban II
29	Sveti Olav
30	Sveti Petar Krizolog
30	Sveti Abdon i Senen
30	Blažena Zdenka Schelingová
31	Sveti Ignacije Loyola
31	Sveti Giustino de Jacobis
31	Sveti Kalimero Milanski

DEKANAT

Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

ZAJEDNICE

LINKOVI

Svetac dana - Sveti Vilibald

Sveti Vilibald

Današnji sveti zaštitnik je Vilibald (Willibald), biskup Eichstätta, omiljeni bavarski svetac. Rodio se 21. listopada oko godine 700, u anglosaskoj kraljevini Wessex (jugozapadna Engleska). Potječe iz obitelji koja je Crkvi dala niz svetaca (Vilibaldov otac Rikard, braća Vinebald i Valpurga), a bila je i u krvnom srodstvu sa svetim Bonifacijem, apostolom Njemačke. Od svoje pete do dvadesete godine školovao se u samostanu Waltham (Hampshire), gdje je primio solidan kršćanski odgoj i književnu izobrazbu. S ocem Rikardom i bratom Vinebaldom (Wunibald, Winnebald) krenuo je 722. na put i pješice prešao cijelu Francusku, a onda su preko Alpa stigli u sjevernu Italiju. U toscanskom gradu Lucci umro je Rikard, kojeg su sinovi oplakali i pokopali s najvišim počastima. Nakon toga uputili su se u Rim, gdje su ostali više od dvije godine i nastojali se upoznati s benediktinskim redovničkim pravilima i načinom života. Zatim su posjetili Kampaniju i Napulj, Siciliju i otok Cipar te na kraju puni radosti 725. stigli u Svetu zemlju, Isusovu zemaljsku domovinu. Usput su doživjeli brojne pustolovine i bili zarobljeni od Saracena. Na povratku iz Svete zemlje zaustavili su se godine 728. u Carigradu. Nakon toga Vilibald se vratio u Europu i u jesen 729. stigao u Monte Cassino, kolijevku benediktinskoga reda. Tamo je djelovao kao sakristan, đakon i vratar. Njegov boravak u Monte Cassinu oduljio se na desetak godina. Papa Grgur III. pozvao ga je tada u Rim i prenio mu želju svetog Bonifacija da se pridruži misijskom radu u Njemačkoj. Vilibald je 740. stigao u bavarski grad Eichstätt, gdje je ga je njegov ujak Bonifacije 740. zaredio za svećenika, a potom 741. u Sülzenbrückenu nedaleko Erfurta i za biskupa.
Kao biskup sudjelovao je 742. na Prvom njemačkom crkvenom saboru. Bio je glasoviti propovjednik i odličan organizator. U Eichstättu je sagradio samostan s prostranom crkvom, a 750. započeo gradnjom opatije Heidenheim, u kojoj je opatom postao njegov brat Vinebald. Njegova sestra Valpurga (Walpurga) osnovala je u Heidenheimu samostan benediktinki, kojem je bila i poglavarica. U taj samostan prenijela je i tijelo brata Vinebalda koji je umro 761. Vilibald je sudjelovao na raznim crkvenim saborima, a pripisuju mu osnutak opatije u Solenhofenu i kaptola kod crkve svetog Sebalda u Nürnbergu. O svojem putovanju na Istok i boravku u Monte Cassinu kazivao je u pero redovnici Ugeburki (Hugeburc) u Heidenheimu. Iz toga latinskoga rukopisa („Hodoeporicon“) doznajemo mnoge dragocjene pojedinosti o tadašnjem vremenu. Vilibad je biskupovao čak 45 godina, a preminuo je u dubokoj starosti na današnji dan, 7. srpnja 787, u Eichstättu. Svetim ga je 938. proglasio papa Leon VII. Zaštitnik je Eichstätta, a posvećene su mu mnoge crkve i kapele u Njemačkoj i Austriji.

Slika: Sveti Vilibald

Svetac dana - Blaženi Benedikt XI

Blaženi Benedikt XI

Blaženi Benedikt (latinski Benedictus, talijanski Benedetto) XI, 194. rimski papa, redovnik dominikanac, vladao je Crkvom od 1303. do 1304. Rodio se 1240. u Trevisu (Veneto), a po nekima u obližnjem Valdobbiadeneu, kao Niccolò Boccasini, sin skromnih roditelja, bilježnika Boccasija i Berarde. Majka mu je bila pralja u dominikanskom samostanu pa je već u djetinjstvu došao u dodir s dominikancima. U dominikanski red stupio je 1257. u Trevisu. Poglavari su darovitog, pobožnog i blagog mladića 1262. poslali na studij logike u Milano, gdje je boravio do 1267. Bio je prior dominikanskog samostana u Trevisu, a potom je djelovao kao profesor teologije u Veneciji i Trevisu. Izabran je 1286. za provincijala lombardske dominikanske provincije. Bio je istinski mirotvorac pa je kao provincijal pomirio svoju subraću s građanima Parme. Na kapitulu u Strasbourgu 1296. izabran je za generalnog poglavara dominikanskog reda. Nastavio je svoju mirotvornu misiju pa je 1297. kao papin legat uspio pomiriti francuskog kralja Filipa IV. Lijepog s engleskim kraljem Edwardom I. Papa Bonifacije VIII. nagradio ga je zbog toga 1298. kardinalskim šeširom, a 1300. i naslovom biskupa Ostije. Bio je papin legat u Francuskoj i Mađarskoj. Kao general dominikanskog reda i kardinal bio je na strani pape Bonifacija VIII. u njegovom sukobima s talijanskim plemstvom, francuskim kraljem i kraljevim moćnim savjetnikom, Guillaumeom de Nogaretom. Cijenili su ga i velikaši i običan puk.

Nakon Bonifacijeve smrti, kardinal Boccasini jednoglasno je izabran 22. listopada 1303. za njegovog nasljednika. Osudio je Bonifacijeve neprijatelje, ali je nastojao pomiriti zaraćene strane u Firenci i izgladiti sukob s francuskim kraljem Filipom IV. Lijepim i obitelji Colonna. Bio je plodan pisac i ostavio za sobom komentare evanđelja svetog Mateja, psalama, knjige o Jobu i Otkrivenja. Zbog nemira u Rimu premjestio je svoje sjedište u Perugiu. Preminuo je tamo na današnji dan, 7. srpnja 1304. Pretpostavlja se da su ga otrovali politički suparnici iz kruga Guillaumea de Nogareta. Kao papa vladao je samo 8 mjeseci i 16 dana, ali ga je narod odmah nakon njegove smrti počeo štovati kao sveca i čudotvorca. Jedini je papa iz onog razdoblja, o kojem Dante Alighieri nije napisao nijedan negativan sud. Papa Klement XII. proglasio ga je blaženim 24. travnja 1736, a to je 1773. potvrdio i papa Benedikt XIV. Zaštitnik je grada Trevisa.

Slika: Blaženi Benedikt XI

Svetac dana - Blažena María Romero Meneses

Blažena María Romero Meneses

Blažena María Romero Meneses, nikaragvanska i kostarikanska redovnica salezijanka, rođena je 13. siječnja 1902. u nikaragvanskom gradu Granadi (zapadna Nikaragva) kao jedno od osmero djece u imućnoj obitelji ministra u nikaragvanskoj vladi Félixa Romera Arane i njegove supruge Ane Meneses Blandón. Kao djevojčica iskazala je sklonost prema umjetnosti i glazbi pa su je roditelji upisali na satove glasovira, violine i crtanja. Školovala se u salezijanskoj školi, a 1914. oboljela je od reumatske groznice. Šest mjeseci bila je teško bolesna i nepokretna, s oštećenim srcem do kraja života. Svoj brzi oporavak pripisala je usrdnim molitvama Mariji, Pomoćnici kršćana, čiju je viziju tada doživjela. Odlučila je 8. prosinca 1915. postati salezijanskom redovnicom. Družbi velikog don Bosca, Kćerima Marije Pomoćnice kršćana, pristupila je godine 1920. Razdoblje novicijata provela je u Salvadoru, a redovnički habit obukla 16. siječnja 1921. Vratila se u Nikaragvu i od 24. svibnja 1924. djelovala je kao profesorica glazbe na Kolegiju Marije Pomoćnice u svojem rodnom gradu Granadi. Vječne zavjete položila je 6. siječnja 1929. Premještena je 1931. u San José, glavni grad Kostarike. Tamo je od 1933. djelovala kao zborovođa, učiteljica glazbe i umjetnosti te podučavala vjeroučitelje. Svesrdno je dugi niz godina vodila brigu o kršćanskom odgoju kostarikanskih djevojaka, žena i majki. Naročitu pažnju posvećivala je nevoljnicima, posebno nezbrinutim, zanemarenim i socijalno ugroženim djevojkama. Maríjinim nastojanjima pridružile su se mnoge njezine učenice iz imućnih obitelji.

U Kostariki je Sor María izgradila brojne domove i ustanove za pomoć siromasima. Znala je na poseban način potaknuti imućne građane na pomaganje siromašnima. U središtu San Joséa potaknula je izgradnju crkve svoje voljene zaštitnice Marije, Pomoćnice kršćana. Od 1945. otvarala je rekreacijske domove, a od 1953. centre za distribuciju hrane. Otvorila je 1961. školu za siromašne djevojke, a 1966. kliniku s liječnicima dragovoljcima. Organizirala je 1973. igradnju sedam domova, temelj naselja Centro San José, gdje su siromašne obitelji mogle pronaći dostojan dom. Sor María Romero Meneses bila je izvrsna učiteljica, organizatorica i upraviteljica, s izuzetnim darom za približavanje Kristovog milosrđa svakom pojedincu, ali i za postizanje socijalnog napretka u životu njezine nevoljne braće i sestara. Na temelju svojih mističnih iskustava napisala je „Duhovne zapise“ („Escritos Espirituales“), objavljene u više svezaka. Prozvana „ženskim Boscom“ i „socijalnom apostolicom Kostarike“, proglašena je počasnom građankom Kostarike. Preminula je 7. srpnja 1977. od srčanog udara u salezijanskom domu u ljetovalištu Las Penitas (departamento León, sjeverozapadna Nikaragva) kamo je upućena na odmor i oporavak. Maríjini posmrtni ostaci prevezeni su u njezin voljeni San José, gdje je pokopana u salezijanskoj kapeli, danas Mauzoleju sestre Maríje Romero. Njezin grob posjećuju brojni hodočasnici. Blaženom ju je proglasio 14. travnja 2002. papa Ivan Pavao II. kao drugu blaženicu iz Srednje Amerike. Prva je gvatemalska redovnica María de la Encarnación del Sagrado Corazón de Jesús (María Vicenta Rosal Vásquez, 1820-1886), proglašena blaženom 1997.