SVECI MJESECA - SRPANJ

1	Sveti Junipero Serra
1	Sveti Mutien-Marie Wiaux
1	Blaženi Antonio Rosmini
2	Sveti Oton Bamberški
2	Sveti Bernardino Realino
2	Službenica Božja Klara Žižić
3	Sveti Toma
3	Sveti Leon II
3	Sveti Anatolij Carigradski
3	Službenica Božja Antonietta Meo
4	Sveta Elizabeta Portugalska
4	Sveta Berta iz Blangya
4	Sveti Ulrich
5	Sveti Ćiril i Metodije
5	Sveti Antun Marija Zaccaria
5	Blaženi laoski mučenici
6	Sveta Marija Goretti
6	Blažena Marija Terezija Ledóchowska
6	Blaženi Metoděj Dominik Trčka
7	Sveti Vilibald
7	Blaženi Benedikt XI
7	Blažena María Romero Meneses
8	Sveti Akvila i Priscila
8	Sveti Kilian, Colman i Totnan
8	Sveti Hadrijan III
9	Blažena Marija Propetog Isusa Petković
9	Sveta Veronika Giuliani
9	Sveti gorkumski mučenici
10	Sveta Amalija
10	Sveti damašćanski mučenici
10	Svete Rufina Rimska i Sekunda
11	Sveti Benedikt
11	Sveti Oliver Plunkett
11	Sveta Olga Kijevska
12	Sveti Ivan Gualberto
12	Sveti Louis i Zélie Martin
12	Sveti Ignacio-Clemente Delgado Cebrián
13	Majka Božja Bistrička
13	Sveti Henrik
13	Sveti Eugen iz Kartage
13	Sveti Ezra
13	Sveti Nehemija
14	Sveti Kamilo de Lellis
14	Sveti Francisco Solano
14	Sveti Prokop
15	Sveti Bonaventura
15	Sveti Vladimir
15	Sveti Plechelm
16	Gospa Karmelska
16	Sveta Marija Magdalena Postel
16	Sveti Antioh
17	Sveti Aleksije
17	Sveta Jadviga
17	Blažene karmelićanke iz Compiègnea
17	Sveti Svorad i sveti Benedikt iz Skalke
18	Sveti Bruno, biskup Segnija
18	Sveti Frederik iz Utrechta
18	Sveti Šimun iz Lipnice
19	Sveta Justa i sveta Rufina
19	Blaženi Hermann iz Reichenaua
19	Sveta Makrina
20	Sveti Ilija
20	Sveta Margareta
20	Sveti Torlak
21	Sveti Lovro iz Brindisija
21	Sveti Danijel prorok
21	Sveti Arbogast
22	Sveta Marija Magdalena
22	Sveti Apolinar
22	Sveti John Lloyd i Philip Evans
23	Sveta Brigita
23	Sveti Liborije (Liberan)
23	Blaženi Vasiľ Hopko
24	Sveta Kristina
24	Sveti Ivan Kasijan
24	Sveta Kinga
25	Sveti Jakov stariji
25	Blaženi Toma Kempenac
25	Blaženi Antonio Lucci
26	Sveti Ana i Joakim
26	Sveti Titus Brandsma
26	Sveti George Preca
27	Sveti mučenici iz Córdobe
27	Sveti Klement Ohridski
27	Sveti Pantaleon
28	Sveti Nazarije i Celzo
28	Sveti Viktor
28	Blaženi Stanley Rother
29	Sveta Marta
29	Blaženi Urban II
29	Sveti Olav
30	Sveti Petar Krizolog
30	Sveti Abdon i Senen
30	Blažena Zdenka Schelingová
31	Sveti Ignacije Loyola
31	Sveti Giustino de Jacobis
31	Sveti Kalimero Milanski

DEKANAT

Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

ZAJEDNICE

LINKOVI

Svetac dana - Sveti Oton Bamberški

Sveti Oton Bamberški

Današnji je sveti zaštitnik Oton Bamberški (Otto von Bamberg, Otton z Bambergu), srednjovjekovni njemački biskup i misionar, apostol Pomorja. Rodio se oko 1060. u Mistelbachu nedaleko Bayreutha (Oberfranken, Bavarska) kao sin plemićke obitelji. Najprije je od 1082. djelovao kao kapelan poljskog vojvode Władysława I. Hermana, zatim od 1090. u službi njemačkog cara Henrika IV, od 1101. kao kancelar. U državnim poslovima pristajao je uz cara, u duhovnima uz papu. Biskup Bamberga u Bavarskoj od 1102, znao je cijeniti vrijednost redovničkih zajednica i osnovao mnoge samostane te je prozvan „ocem redovnika“.

Na temelju poljsko-pomorjanskog saveza iz 1120, djelovao je u dva navrata kao misionar u Pomorju (danas Poljska) među slavenskim Pomorjanima, pridobio za kršćanstvo tamošnje plemstvo i obratio više od 20 tisuća duša. Dobrotvor, promicatelj znanosti i kulture, graditelj crkava, u Bambergu je obnovio katedralu, podigao dvije bolnice i potpomagao djelatnost katedralne škole i škole pisaca u opatiji Michaelsberg. Preminuo je 30. lipnja 1139. u Bambergu. Svetim ga je proglasio 1189. papa Klement III. Zaštitnik je nadbiskupije i grada Bamberga, a zazivaju ga kod bjesnoće.

Slika: Sveti Oton Bamberški

Svetac dana - Sveti Bernardino Realino

Sveti Bernardino Realino

Sveti Bernardino Realino, talijanski isusovac, rođen je 1. prosinca 1530. u Carpiju (provincija Modena, Emilia-Romagna). Studirao je u Modeni, Ferrari i Bologni. Diplomirao je 1556. građansko i crkveno pravo u Bologni, službovao kao gradonačelnik u Cassineu i Felizzanu (provincija Alessandria, Pijemont) te kao predsjednik suda u Castelleoneu (provincija Cremona, Lombardija). Bio je vedar, srdačan i darežljiv čovjek. Zatim je stupio u službu Francesca Ferdinanda d’Ávalosa, potkralja Sicilije. Nastanio se u Napulju, ostao bez voljene supruge i tada se odazvao pozivu Krista Gospodina. Stupio je 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu. U jednom pismu svojem ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: „U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromašno se odijeva, ali se zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu.“ Za svećenika je zaređen 24. svibnja 1567. U Napulju je djelovao kao vjeroučitelj, propovjednik, učitelj novaka i voditelj Marijine kongregacije.

Od 1574. živio je i radio u Lecceu (Puglia), gdje je osnovao i kolegij, u kojem je djelovao kao poglavar. Na početku boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, ali se nije predao. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Svojom svetošću i ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću i uslužnošću, omilio je svima pa su ga nazvali „ocem grada“. Njemu su se s jednakim povjerenjem obraćali biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i obični svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, a pročuo se i po svojim čudima. Otac Bernardino Realino bio je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temeljio na dubokoj povezanosti s Isusom. Iz te je povezanosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Kad je ostario, mogao je još jedino moliti, davati dobar primjer i zračiti oko sebe svetost. Sav se grad okupljao oko njegove osobe pa su ga gradski oci pred kraj života zamolili da Lecce uzme pod svoju zaštitu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaštitnik toga grada može biti samo Isus i zato je za svoj dragi grad neprestano molio Gospodina. Preminuo je na današnji dan, 2. srpnja 1616, u Lecceu. Na njegovom grobu dogodila su se mnoga čuda. Blaženim ga je 27. rujna 1895. proglasio papa Leon XIII, a svetim 22. lipnja 1947. Pio XII. Njegove relikvije čuvaju se u isusovačkoj crkvi u Lecceu. Zaštitnik je grada Leccea te mnogih naselja, župa, crkava i kapela u Italiji i svijetu.

Slika: Sveti Bernardino Realino

Svetac dana - Službenica Božja Klara Žižić

Službenica Božja Klara Žižić

Službenica Božja Klara Žižić, hrvatska redovnica, utemeljititeljica redovničke zajednice Družbe sestara franjevki od Bezgrešne, rođena je 1626. kao Mara Žižić u Promini (Šibensko-kninska županija), župi između Drniša i Knina. Promina je planina smještena sjeverno od Drniša i južno od Knina, a župa se prostire uz srednji tok rijeke Krke i obuhvaća više sela (Oklaj, Lukar, Nečven, Mratovo, Čitluk, Razvođe, Suknovci, Bogetići...). Mara je živjela na području pod turskom vlašću koja je bila osobito okrutna prema katolicima i svemu što je katoličko. Da bi se usprotivila zlu, Mara se od svoje mladosti posvetila Bogu kao franjevačka trećoredica. Franjevačkom trećoredicom postala je prije odlaska franjevaca s Visovca, u razdoblju do 1648. Živeći u pokori, postu i molitvi, sve svoje snage usmjerila je na očuvanje vjere u svojem narodu u suradnji s franjevcima Bosne Srebrene koji su jedini mogli djelovati na području pod vlašću Turaka. U nedostatku svećenika Mara Žižić i njezina prijateljica Kata Burmaz, također iz Promine, bila su nositeljice vjerske pouke, širiteljice pobožnosti i karitativne djelatnosti. Uloga Mare Žižić bila je osobito važna kroz dugo razdoblje odsutnosti franjevaca iz unutrašnjosti Dalmacije (od 1648. do 1675). Oni su bježeći pred Turcima morali napustiti svoje boravište na otoku Visovcu i preseliti se zajedno s narodom na područje uz more, u mletačku Dalmaciju, nastanivši se u Šibeniku. Mara Žižić ostala je s ostatkom naroda na turskom području pod cijenu vlastitog života i bila im je veliki oslonac u vjeri, pred stalnom prijetnjom islamizacije. Osobito je bilo teško za Kandijskog rata (1645-1669), kada su Turci bili još okrutniji prema katolicima, ubijajući i same fratre. Nakon potpisivanja Kandijskog mira između Turaka i Mlečana (1669) i utvrđivanja granica (1671), Mara Žižić je 1673. došla u Šibenik, koji je tada bio pod vlašću Mlečana.

Stanovnici Šibenika pozvali su je u Šibenik, kako bi poučavala njih i njihovu djecu u kršćanskom nauku i pobožnosti, brinula se za bolesne i umiruće te pružala besplatno prenoćište siromašnim putnicima. Nastanila se u jednoj maloj, siromašnoj kući u šibenskom Varošu, u blizini crkve svetog Martina i župne crkve Gospe van Grada. Ubrzo joj se pridružila i prijateljica Kata Burmaz. Pod okriljem franjevačke provincije Bosne Srebrene i uz odobrenje šibenskog biskupa Ivana Dominika Calegarija Mara i Kata započele su redovnički život 17. studenoga 1679, na dan svete Elizabete Ugarske, zaštitnice Trećeg franjevačkog reda. Tada su u crkvi svetog Lovre primile redovničku odjeću i dobile redovnička imena, sestra Klara i sestra Serafina. Živjele su prema pravilima Trećeg samostanskog reda svetog Franje, potvrđenim od pape Leona X. Klara je bila prva i doživotna poglavarica reda Sestara franjevki od Bezgrešne. Vođena Duhom Svetim, prihvatila je redovnički način života svetog Franje, s posebnim naglaskom na zajedništvo, siromaštvo i pokoru. Majka Klara iskusila je progone Turaka pa je prednjačila u pomaganju siromašnima i nemoćnima. U potpunom siromaštvu i bez posjeda, živjela je od milostinje, pouzdavajući se u Božju providnost. Pomagala je naročito izbjeglicama s turskog područja. Sestrama Klari i Serafini pridružile su se ubrzo i druge sljedbenice. Bile su velika pomoć narodu koji se bježeći pred Turcima ranije nastanio na tom području. S narodom su sestre dijelile sve što su imale, a oni su im, dolazeći u Šibenik iz udaljenijih mjesta, uzvraćali prihodima sa svoje zemlje. Sestre franjevke od Bezgrešne uspostavile su s narodom bliski odnos, gotovo obiteljski. Stoga su ih ljudi zvali “tetama”, kako piše u „Knjizi od uspomene“. Ta knjiga ističe veliku podudarnost duhovnosti majke Klare i njezine zajednice sa svetom Klarom Asiškom te ih naziva “ćerima svete Klare”, a Klaru Žižić „Klarom Šibenskom“. Ugledni šibenski građani darovali su sestrama zemlju uz Klarinu kućicu, na kojoj je ona dala sagraditi svoj hospicij. Kad je majka Klara preminula na glasu svetosti, 21. rujna 1706, pokopana je u grobnici u franjevačkoj crkvi svetog Lovre u Šibeniku.

Koliko je dobra majka Klara učinila ljudima i što im je značila, vidi se iz zapisa prigodom njezine smrti koji ističe da je “za njom plakao cijeli grad i Varoš“. Na grobu majke Klare pronalaze se zapisi vjernika na različitim jezicima s molitvama za njezin zagovor u raznim potrebama te mnoštvo zahvala za uslišane molitve. O svetom životu Klare Žižić i njezine redovničke zajednice kroz prvih sto godina (1673-1784) govori „Knjiga od uspomene“, najstarija kronika Sestara franjevki, pisana hrvatskom ćirilicom (bosančicom) i štokavskom ikavicom. Biskupijski kanonski postupak za proglašenje blaženom majke Klare Žižić otvoren je svečanom javnom sjednicom kojom je predsjedao šibenski biskup Ante Ivas u katedrali svetog Jakova na dan njezine smrti, 21. rujna 2004. Na blagdan Pohođenja Marijina, 31. svibnja 2016, pod predsjedanjem biskupa Ante Ivasa održana je zaključna sjednica biskupijskog postupka. Rimska Kongregacija za kauze svetaca, na čelu s prefektom kardinalom Angelom Amatom, izdala je 30. lipnja 2017. Dekret valjanosti, kojim je pozitivno ocijenjen istražni biskupijski postupak. Družba sestara franjevki od Bezgrešne uspješno djeluje i danas, a njihova matična kuća nalazi se u Šibeniku. Sestre te autohtone hrvatske družbe djeluju i u drugim hrvatskim krajevima (Podstrana, Primošten, Stankovci, Vodice, Zagreb) i u Münchenu.