SVECI MJESECA - SVIBANJ

1	Sveti Josip Radnik
1	Sveti Jeremija
1	Sveti Riccardo Pampuri
1	Sveti Pellegrino Laziosi
2	Sveti Atanazije
2	Sveti José María Rubio y Peralta
2	Sveti Josip patrijarh
3	Sveti Filip i Jakov
3	Sveti Stanisław Kazimierczyk
3	Blaženi Edoardo Giuseppe Rosaz
4	Sveti Florijan
4	Blaženi Jean-Martin Moÿe
4	Blaženi Julijan iz Bala
5	Sveti Nunzio Sulprizio
5	Sveti Gotthard
5	Sveta Judita
6	Blažena Caterina Troiani
6	Blažena Anna Rosa Gattorno
6	Sveti François de Laval
7	Sveti Dujam
7	Blažena Gizela Ugarska
7	Sluga Božji Šimun Filipović
8	Sveta Ruža Venerini
8	Sveta Ida iz Nivellesa
8	Sveti Viktor Maur
9	Sveti Kristofor
9	Sveti Izaija
9	Sveti Pahomije
10	Blaženi Ivan Merz
10	Gospa Trsatska
10	Sveti Ivan de Ávila
11	Sveti Franjo de Geronimo
11	Sveti Ignacije iz Laconija
11	Sveti Job
12	Sveti Leopold Bogdan Mandić
12	Sveti Pankracije
12	Sveta Laura Montoya
13	Gospa Fatimska
13	Sveti Andrija Hubert Fournet
13	Sveti Servacije
14	Sveti Matija
14	Sveta Maria Domenica Mazzarello
14	Sluga Božji Lino Maupas
15	Sveti Izidor ratar
15	Sveti Mihael Garicoïts
15	Sveta Sofija
16	Sveti Ivan Nepomuk
16	Sveti Andrija Bobola
16	Sveti Ubald
16	Službenica Božja Žarka Ivasić
17	Sveti Pascual Baylón
17	Sveti Simon Stock
17	Blažena Antonia Mesina
18	Sveti Ivan I.
18	Sveti Feliks iz Cantalicea
18	Sveti Erik Švedski
19	Sveti Celestin V.
19	Sveti Ivo Hélory
19	Sveta Maria Bernarda Bütler
20	Sveti Bernardin Sienski
20	Sveti Antonino Pierozzi
20	Sveta Sara
21	Sveti Eugène de Mazenod
21	Sveti Cristóbal Magallanes Jara
21	Sveti Heming
22	Sveta Rita iz Cascije
22	Sveta Julija s Korzike
22	Sveta Dulce Lopes Pontes
22	Sluga Božji Lovro Milanović
23	Sveti Ivan Krstitelj de' Rossi
23	Sveti Ivo iz Chartresa
23	Sveta Eufrosina iz Polocka
24	Marija pomoćnica
24	Sveti Vinko Lerinski
24	Sveta Estera
25	Sveti Urban
25	Sveti Beda Časni
25	Sveti Zakej
26	Sveti Filip Neri
26	Sveta Marija Magdalena de' Pazzi
26	Sveta Mariana de Paredes
27	Sveti Augustin Canterburyjski
27	Sveti Grgur VII
27	Blaženi Lojze Grozde
28	Sveti German Pariški
28	Blažena Maria Bartolomea Bagnesi
28	Blažena Margaret Pole
29	Uzašašće Gospodinovo (Spasovo)
29	Sveta Uršula Ledóchowska
29	Sveti Euzebije i Polion
29	Sveta Bona iz Pise
30	Sveta Ivana Orleanska
30	Sveti Ferdinand III
30	Sveti Gavin iz Porto Torresa
31	Pohod Blažene Djevice Marije
31	Sveta Petronila
31	Majka Božja od Kamenitih vrata

DEKANAT

Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

ZAJEDNICE

LINKOVI

Svetac dana - Sveti Franjo de Geronimo

Sveti Franjo de Geronimo

Današnji sveti zaštitnik je Franjo (Francesco) De Geronimo, isusovac, misionar i socijalni obnovitelj. Rodio se 17. prosinca 1642. u talijanskom gradu Grottaglie (provincija Taranto, Apulija), u građanskoj obitelji, kao prvo od jedanaestero djece. Odrastao je u obiteljskom okrilju duboke vjere i kršćanske pobožnosti i već se kao dječak opredijelio za svećeničko zvanje. Studirao je filozofiju na isusovačkom kolegiju u Tarantu, a crkveno pravo i teologiju u Napulju. Zaređen 1666, stupio je 1670. u Družbu Isusovu. Djelovao je kao pučki misionar u gradovima i selima južne Italije. Veliki apostol i socijalni reformator, želio je poći kao misionar na Daleki Istok, ali je od 1676. stalno boravio u Napulju, u kojem je kao pučki apostol djelovao 40 godina. Zavolio je taj grad ljubavlju svoga učitelja Isusa Krista, „prijatelja carinika, grešnika i bludnica“. Njegov duhovnički rad odvijao se po uskim ulicama, sumnjivim predgrađima, zloglasnim četvrtima i živopisnim napuljskim trgovima.
Pokazao je izvanredne sposobnosti kao organizator velike misionarske ekipe, u kojoj su djelovali i laici. Dopirao je i do onih na dnu društva, ljudske i moralne bijede, posvuda je širio tople riječi vjere i ljubavi, a njegove potresne propovijedi obratile su mnoga tvrdokorna srca. Posjećivao je bolesnike i siromahe, propovijedao po zatvorima i javnim kućama, spašavao djecu od zla puta. Pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljenja. Preminuo je na današnji dan, 11. svibnja 1716, u Napulju. Još za života smatran je svecem, a u nedjelju poslije njegove smrti u isusovačkoj crkvi, gdje je pokopan, primilo je svetu pričest više od 40 tisuća ljudi. Blaženim ga je 1806. proglasio papa Pio VII, a svetim 1839. papa Grgur XVI. Zaštitnik je rodnog grada, Napulja te mnogih naselja, župa i crkava diljem Italije i svijeta.

Slika: Sveti Franjo de Geronimo

Svetac dana - Sveti Ignacije iz Laconija

Sveti Ignacije iz Laconija

Sveti Ignacije iz Laconija (Ignazio da Laconi), talijanski kapucin, brat laik, rođen je 17. prosinca 1701. kao Vincenzo Peis u Laconiju (sardinijski Làconi, provincija Oristano) na otoku Sardiniji, kao drugi od sedmero djece, u siromašnoj i pobožnoj seljačkoj obitelji. Od malih nogu isticao se svojom dobrotom i pobožnošću. Nije učio ni čitati ni pisati, ali ga je njegova majka podučavala vjeronauku. Za njega je crkva imala neodoljivu moć privlačnosti pa su ga često rano ujutro vidjeli kako kleči na otvorenom i čeka da se otvori župna crkva. Kad je Vincenzu bilo 17 godina, teško se razbolio. Zavjetovao se da će stupiti u kapucine, ako mu Majka Božja izmoli zdravlje. Ozdravio je, ali je uživajući u životu zaboravio na svoj zavjet. Lakoumno je provodio dane, a tada je, tri godine kasnije, 1721, dobio novu opomenu. Jednog dana je jašio na konju, koji se iznenada prestrašio i jurio kroz neprohodno grmlje, pored dubokih provalija. Zahvaćen smrtnim strahom, Vincenzo je zazvao zagovor svetog Franje Asiškog, sjetio se svoga neizvršenog zavjeta i obećao u sebi da će ga ispuniti. U taj čas Vincenzov konj se zaustavio i nastavio se kretati mirnim korakom. Već sljedećeg dana mladić je krenuo s ocem na put i javio se kapucinskom provincijalu u Cagliariju. Najprije je odbijen zbog slabog zdravlja, a nakon nekog vremena primljen je na pokusni rok u kapucinski samostan svetog Benedikta u Buoncamminu (Cagliari). Novi učitelj novaka smatrao ga je posve nesposobnim i neprikladnim za redovnički život i htio ga je otpustiti iz samostana. Vincenzo je otišao u samostanski hodnik, bacio se ničice pred kip Majke Božje i zavapio za pomoć. Marija mu je tada odgovorila: „Strpi se, i moj sin je nosio za tebe preteški križ!“ Tako je Vincenzo nastavio svoj križni put, a većinom glasova ipak mu je 1722. dozvoljeno polaganje redovničkih zavjeta. Tada je uzeo ime Ignazio. Premješten je u samostan u Iglesiasu (sardinijska provincija Carbonia-Iglesias). Bio je određen da po sardinijskim selima skuplja milostinju. Obilazio je mnoge kapucinske samostane na otoku, Sanluri, Domusnovas, Oristano, Quartu Sant'Elena. Nije samo prosio već je postao i glasoviti misionar. Poučavao je ljude u vjeri, tješio bolesne i napuštene, uveseljavao djecu i žalosne, mirio zavađene, obraćao grešnike, savjetovao očajnike.

Poslan je 1741. ponovno u Cagliari, glavni grad Sardinije, u samostan svetog Antuna. Tamo je 40 godina obavljao istu, prosjačku službu i postao pravi misionar tog lučkog grada. Svi su u njemu gledali pravoga sveca i rado su ga slušali. Zvali su ga „sveti otac“. Neprestano prosjačenje pribavilo mu je naklonost i poštovanje svih krugova, a on je žarkom serafskom ljubavlju, malim darovima i jednostavnim riječima, s krunicom u ruci, činio velike stvari. Iz svih krajeva Sardinije dolazili su u Cagliari ljudi i tražili njegove savjete. Kad se nakon prosjačenja umoran vraćao u samostan, pred Isusom u Presvetom Sakramentu provodio je čitave sate u klanjanju i molitvi. Brat Ignazio bio je obdaren darom proroštva i čudesa, tako da je kod vjerničkog puka bio izuzetno omiljen. Posljednje dvije godine života bio je slijep. Čudotvorac i miljenik sardinijskog naroda, preminuo je na današnji dan, 11. svibnja 1781, u Cagliariju. Njegove relikvije počivaju u kapucinskom samostanu svetog Antuna u Cagliariju. Papa Pio XII. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1940, a svetim 21. listopada 1951. Štuju ga osobito žitelji Sardinije. Zaštitnik je sardinijske provincije Oristano te mnogih župa, crkava i kapela.

Slika: Sveti Ignacije iz Laconija

Svetac dana - Sveti Job

Sveti Job

Job (hebrejski Hiob), glavni je junak starozavjetne knjige, nastale prije godine 612. Djelo u 42 poglavlja govori o bogatom, ali pravednom Jobu iz zemlje Usu, kojem je Bog dopustio sve moguće nevolje i patnje, ali ih je on do kraja strpljivo podnosio ne dovodeći u pitanje Božju pravednost. Osim proslova i zaglavka knjiga o Jobu se odvija u dijalogu, besjedama Joba, njegovih prijatelja, Elihua i Boga, o smislu stradanja i Božjoj pravdi. Osim biblijskog teksta o Jobu postoji i grčki apokrif, a njegov lik („strpljivi Job“, „pravedni Job“) česta je metafora u kasnijim legendama, srednjovjekovnim prikazanjima i komentarima. Bio je uvršten u Rimski martirologij, a štovanje njegove osobe doneseno je na Zapad za križarskih ratova pa mu je u Italiji bilo sagrađeno više crkava. Knjiga o Jobu bez sumnje spada među najljepša i najpotresnija djela ne samo u biblijskoj nego i u svjetskoj literaturi. Sam Goethe je pisao da se inspirirao Jobom, osobito za svoj Prolog u nebesima na početku „Fausta“. Problem pravednika koji trpi susreće se i u izvanbiblijskim istočnjačkim književnostima. U grčkoj literaturi nalazimo slične motive o Prometeju, Edipu i Heraklu. Sve to dokazuje da se radi o općeljudskom problemu.

Kratki uvod u prozi prikazuje Joba kao čovjeka pobožnog, pravednog, bogatog i sretnog. Sotona pred Bogom tvrdi da je Job pravedan zato što mu to jamči zemaljsku sreću. Bog dopušta Sotoni da na Joba svali različite nevolje. Tako je Job lišen velikog bogatstva i djece, pogođen je teškom bolešću, vlastita ga žena prezre, te je izbačen iz kuće. Dolaze tri prijatelja da ga tješe. U glavnom dijelu knjige vodi se dijalog između Joba i njegova tri prijatelja. Prijatelji zastupaju uobičajenu tezu da je trpljenje kazna za grijeh. Job trpi, dakle je grešnik. On se brani, izjavljuje svoju nedužnost i poziva se na pravednog Boga. Ovaj dio završava himnom mudrosti, Jobovom tužbom nad izgubljenom srećom i zakletvom da je nedužan. Iznenada se pojavljuje, a tako i nestaje, Elihu. I on u svoja četiri govora zastupa tradicionalnu tezu o nagradi, ali unosi nešto novo. Bol može biti sredstvo pročišćenja i škola poniznosti. Konačno se pojavljuje sam Bog, na koga se Job pozvao. On pokazuje svoju nedokučivu mudrost i svemoć, koja se otkriva u djelima stvaranja. Tako neizravno odgovara na Jobov problem. Ako je tako malen da ne može shvatiti tajne prirode, kako može i misliti da će riješiti problem trpljenja, koji je znatno teži. Job priznaje da se ne može s Bogom prepirati, već se mora podložiti njegovoj mudrosti i providnosti. U epilogu Bog vraća Jobu prijašnju sreću, i to povećanu, jer se Job odrekao vlastite pravednosti i postao pred Bogom „siromah“.

Knjiga o Jobu pokušava odgovoriti na problem trpljenja. Njezino rješenje bilo je za onaj stupanj objave dovoljno, ali nije konačno. U Novom zavjetu taj se problem konačno rješava „mudrošću križa“, otkupiteljskom smrću i prekogrobnom plaćom koja se bitno temelji na Kristovom uskrsnuću. Job nije izmišljeno biće. Vjerojatno je živio u vrijeme patrijarha. Tradicija je njegovu dramu, iskitivši neke pojedinosti, usmenim ili pismenim putem prenosila s naraštaja na naraštaj. Pisac knjige živio je negdje u 5. stoljeću prije Krista. On je Izraelac i dobro poznaje problematiku izraelskih mudraca. Dobar je psiholog te zna u malo riječi ocrtati i najdublje psihičke borbe i sukobe. Poznaje dobro i prirodne znanosti svoga vremena. Poslužio se tradicijom o Jobu, pravednom poganinu (zemlja Us se nalazi u Edomu ili u Arabiji), kako bi rješenje problema postavio što šire. Sveti Job štuje se kao zaštitnik glazbenika i pčelara, te kao zagovornik protiv potresa, požara, gube, čireva, sifilisa, depresije i melankolije.