Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sveti Job - 11. svibanj

Sveti Job

Job (hebrejski Hiob), glavni je junak starozavjetne knjige, nastale prije godine 612. Djelo u 42 poglavlja govori o bogatom, ali pravednom Jobu iz zemlje Usu, kojem je Bog dopustio sve moguće nevolje i patnje, ali ih je on do kraja strpljivo podnosio ne dovodeći u pitanje Božju pravednost. Osim proslova i zaglavka knjiga o Jobu se odvija u dijalogu, besjedama Joba, njegovih prijatelja, Elihua i Boga, o smislu stradanja i Božjoj pravdi. Osim biblijskog teksta o Jobu postoji i grčki apokrif, a njegov lik („strpljivi Job“, „pravedni Job“) česta je metafora u kasnijim legendama, srednjovjekovnim prikazanjima i komentarima. Bio je uvršten u Rimski martirologij, a štovanje njegove osobe doneseno je na Zapad za križarskih ratova pa mu je u Italiji bilo sagrađeno više crkava. Knjiga o Jobu bez sumnje spada među najljepša i najpotresnija djela ne samo u biblijskoj nego i u svjetskoj literaturi. Sam Goethe je pisao da se inspirirao Jobom, osobito za svoj Prolog u nebesima na početku „Fausta“. Problem pravednika koji trpi susreće se i u izvanbiblijskim istočnjačkim književnostima. U grčkoj literaturi nalazimo slične motive o Prometeju, Edipu i Heraklu. Sve to dokazuje da se radi o općeljudskom problemu.

Kratki uvod u prozi prikazuje Joba kao čovjeka pobožnog, pravednog, bogatog i sretnog. Sotona pred Bogom tvrdi da je Job pravedan zato što mu to jamči zemaljsku sreću. Bog dopušta Sotoni da na Joba svali različite nevolje. Tako je Job lišen velikog bogatstva i djece, pogođen je teškom bolešću, vlastita ga žena prezre, te je izbačen iz kuće. Dolaze tri prijatelja da ga tješe. U glavnom dijelu knjige vodi se dijalog između Joba i njegova tri prijatelja. Prijatelji zastupaju uobičajenu tezu da je trpljenje kazna za grijeh. Job trpi, dakle je grešnik. On se brani, izjavljuje svoju nedužnost i poziva se na pravednog Boga. Ovaj dio završava himnom mudrosti, Jobovom tužbom nad izgubljenom srećom i zakletvom da je nedužan. Iznenada se pojavljuje, a tako i nestaje, Elihu. I on u svoja četiri govora zastupa tradicionalnu tezu o nagradi, ali unosi nešto novo. Bol može biti sredstvo pročišćenja i škola poniznosti. Konačno se pojavljuje sam Bog, na koga se Job pozvao. On pokazuje svoju nedokučivu mudrost i svemoć, koja se otkriva u djelima stvaranja. Tako neizravno odgovara na Jobov problem. Ako je tako malen da ne može shvatiti tajne prirode, kako može i misliti da će riješiti problem trpljenja, koji je znatno teži. Job priznaje da se ne može s Bogom prepirati, već se mora podložiti njegovoj mudrosti i providnosti. U epilogu Bog vraća Jobu prijašnju sreću, i to povećanu, jer se Job odrekao vlastite pravednosti i postao pred Bogom „siromah“.

Knjiga o Jobu pokušava odgovoriti na problem trpljenja. Njezino rješenje bilo je za onaj stupanj objave dovoljno, ali nije konačno. U Novom zavjetu taj se problem konačno rješava „mudrošću križa“, otkupiteljskom smrću i prekogrobnom plaćom koja se bitno temelji na Kristovom uskrsnuću. Job nije izmišljeno biće. Vjerojatno je živio u vrijeme patrijarha. Tradicija je njegovu dramu, iskitivši neke pojedinosti, usmenim ili pismenim putem prenosila s naraštaja na naraštaj. Pisac knjige živio je negdje u 5. stoljeću prije Krista. On je Izraelac i dobro poznaje problematiku izraelskih mudraca. Dobar je psiholog te zna u malo riječi ocrtati i najdublje psihičke borbe i sukobe. Poznaje dobro i prirodne znanosti svoga vremena. Poslužio se tradicijom o Jobu, pravednom poganinu (zemlja Us se nalazi u Edomu ili u Arabiji), kako bi rješenje problema postavio što šire. Sveti Job štuje se kao zaštitnik glazbenika i pčelara, te kao zagovornik protiv potresa, požara, gube, čireva, sifilisa, depresije i melankolije.