SVECI MJESECA - LISTOPAD

1	Sveta Terezija od Djeteta Isusa
1	Sveti Bavo iz Genta
1	Sveti Grgur Prosvjetitelj
1	Službenica Božja Suzanne Aubert
2	Sveti anđeli čuvari
2	Blaženi Jan Beyzym
2	Službenica Božja Ana Marija Marović
3	Blaženi Columba Marmion
3	Sveta Teodora Guérin
3	Sveti Dionizije Aeropagit
4	Sveti Franjo Asiški
4	Sveti Amon pustinjak
4	Sveti Petronije Bolonjski
5	Sveti Placid i Mavro
5	Sveta Faustina Kowalska
5	Blaženi Bartolo Longo
6	Sveti Bruno
6	Sveti Adalbero
6	Sveta Marija Franciska od Pet Rana
7	Blažena Djevica Marija od Krunice
7	Blažena Chiara "Luce" Badano
7	Sveti Srđ i Bah
7	Sveta Justina Padovanska
8	Sveti starac Šimun
8	Sveti Marko papa
8	Službenica Božja Marica Stanković
9	Sveti Ivan Leonardi
9	Sveti Dionizije Pariški
9	Sveti Abraham, patrijarh
10	Sveti Franjo Borgia
10	Sveti Luis Bertrán
10	Sveti Baruh
11	Sveti Ivan XXIII.
11	Sveti Daniele Comboni
11	Sveti Canice
12	Sveti Serafin
12	Sveti Maksimilijan Celjski
12	Sveti Radim Gaudencije
12	Blaženi Carlo Acutis
13	Sveti Eduard
13	Sveti Koloman
13	Blaženi Honorat Koźmiński
14	Sveti Kalist I.
14	Blaženi Roman Lisko
14	Sveta Paraskeva (Petka)
15	Sveta Terezija Avilska
15	Blažena Marija Poussepin
15	Blaženi Michał Sopoćko
16	Sveta Hedviga
16	Sveta Margareta Marija Alacoque
16	Sveti Gal Irski
16	Sveta Marguerite d’Youville
17	Sveti Ignacije Antiohijski
17	Blaženi Contardo Ferrini
17	Sveti Richard Gwyn
18	Sveti Luka
18	Sveti Justus iz Beauvaisa
18	Sveti Zygmunt Szczęsny Feliński
19	Sveti Pavao od Križa
19	Sveti Ivan de Brébeuf i sjevernoamerički mučenici
19	Sveti Petar iz Alcántare
20	Sveti Vendelin
20	Sveta Marija Bertilla Boscardin
20	Blaženi Jerzy Popiełuszko
21	Sveta Uršula
21	Sveti Hilarion iz Gaze
21	Sveti Gašpar del Bufalo
22	Sveti Ivan Pavao II.
22	Sveta Marija Saloma
22	Sveti Abercije
23	Sveti Ivan Kapistran
23	Sveti Ignacije Carigradski
23	Sveti Józef Bilczewski
24	Sveti Antun Marija Claret
24	Sveti Luigi Guanella
24	Blažena Maria Tuçi
25	Blažena Katarina Kotromanić
25	Sveti Krizant i Darija
25	Sveta Tabita
26	Sveti Demetrije Srijemski
26	Blaženi Bonaventura iz Potenze
26	Blaženi José Gregorio Hernández
27	Sveti Frumencije
27	Sveti Abraham Pustinjak
27	Sveti Evarist papa
28	Sveti Šimun i Juda Tadej
28	Sveti Joaquín Royo Pérez i kineski mučenici
28	Blaženi Petrus Donders
29	Sveti Narcis Jeruzalemski
29	Sveti Gaetano Errico
29	Sveta Ermelinda
30	Sveti Marcel iz Tangera
30	Sveti Angelo iz Acrija
30	Blaženi Zoltán Meszlényi
31	Sveti Alfons Rodriguez
31	Sveti Wolfgang
31	Blažena Irene Stefani

DEKANAT

Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

ZAJEDNICE

LINKOVI

Svetac dana - Sveta Terezija od Djeteta Isusa

Sveta Terezija od Djeteta Isusa

Već nadimak današnje svete zaštitnice, „Isusov cvjetić“ ili „Mali cvijet“, govori o nježnosti, blagosti i čistoći njezine duše, ali i o njezinoj omiljenosti u srcima vjerničkog puka. Sveta Terezija od Djeteta Isusa ili Terezija od Lisieuxa, karmelićanka i crkvena naučiteljica, zagovornica, prijateljica i učiteljica skromnih, djetinjih srdaca, rođena je 2. siječnja 1873. kao Marie-Françoise-Thérèse Martin u normandijskom gradu Alençonu u složnoj i pobožnoj obitelji, kao deveto dijete budućih svetaca, urara i draguljara Louisa Martina i čipkarice Marie-Azélie Guérin. Izuzetno senzibilna djevojčica izgubila je majku 1877, a majčinu ulogu preuzela je Terezijina starija sestra Pauline. Školovala se kod sestara benediktinki u Lisieuxu od 1881. do 1886. Neposredno prije 14. rođendana doživjela je viziju Djeteta Isusa. Godine 1888. Thérèse je postala redovnica karmelićanka u Lisieuxu (Normandija), “da bi spašavala duše i molila za svećenike”. Četiri njezine starije sestre također su postale redovnice. Redovničke zavjete položila je 1890. U samostanu je mnogo molila, razmatrala i bavila se ručnim radom, obavljala poslove sakristanke i glavarice novakinja, ali je i trpjela od osamljenosti, duhovne jednoličnosti i sumnjičavosti.

S radošću se miješala žalost, sa svjetlom tama, ali ona je i u trenucima tuge i mraka bila zadovoljna: "O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere." Doživjela je samo jedan mistični doživljaj, za pobožnosti križnoga puta, ali je baš tim svojim običnim molitvenim životom bliska i draga svakom vjerniku: „Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama“. Zbog njezinog krhkog zdravlja poglavarica joj je zabranila postiti i naredila joj da zapisuje svoje uspomene i razmišljanja. Na kraju životnog puta uskliknula je: "Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?" U svojem djelu “Povijesti jedne duše” (1897), opisu vlastitog životnog puta, kojeg je nazvala “Malim putem”, izložila je smisao kontemplacije i osobne žrtve usmjerene prema duhovnim potrebama svih ljudi. Pokazala je kako treba živjeti u duhovnom djetinjstvu, bez očekivanja čuda i nadnaravnih pojava te je utjecala na novo shvaćanje ideala svetosti. Posve predana volji Božjoj vratila je čast malim vrlinama turobne svagdašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca i povjerenju u Boga. Preminula je u Lisieuxu 30. rujna 1897, u 24. godini, kao žrtva tuberkuloze. Papa Pio XI, koji ju nazvao zvijezdom svoga pontifikata, proglasio ju je blaženom 1923. i svetom 1925, a papa Ivan Pavao II. crkvenom naučiteljicom 1997. Nad grobom čudotvorke podignuta je u Lisieuxu veličanstvena bazilika. Zaštitnica je Francuske, Australije, Rusije, cvjećara, zrakoplovaca, bolesnika (posebno onih koji boluju od tuberkuloze i AIDS-a), katoličke televizije, misija i misionara (posebno afričkih), djece bez roditelja te mnogih naselja, škola, biskupija, župa, samostana, crkava i kapela širom svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Miramarska, Breznik kod Jastrebarskog, Kloštar Ivanić-Karmel, Rijeka-Podvežica, Karin kod Obrovca, Presnače kod Banja Luke, Bistrica kod Uskoplja, Ledinac kod Gruda, Beška kod Inđije, Senta).

Terezijine roditelje, Louisa Martina i Azélie-Marie "Zélie" Martin, rođenu Guérin, svetima je 18. listopada 2015. proglasio papa Franjo. Oni su kao prvi bračni par u povijesti Crkve zajedno proglašeni svetima.

I naša župa diči se kapelom svete Terezije od Djeteta Isusa. Smještena je na prekrasnom mjestu, u jednom od najljepših gradskih naselja, Brezniku. Kapela je sagrađena 1939, a oslikao ju je Ignac Mihalić iz Svete Jane. Svete mise u toj kapeli služe se prve nedjelje u svibnju i listopadu.

Pruža vam se jedinstvena prilika da pješice, biciklom ili automobilom pođete do našeg Breznika i pomolite se najnježnijem i najmirisnijem Cvjetiću Crkve Kristove, svetoj Tereziji od Maloga Isusa.

Slika: Sveta Terezija od Djeteta Isusa

Slika: Roditelji svete Terezije - Sveti Azélie i Louis Martin

Svetac dana - Sveti Bavo iz Genta

Sveti Bavo iz Genta

Današnji sveti zaštitnik je i Bavo (Bavon, Bavonius, Baaf) iz Genta, flamanski i belgijski pokajnik i pustinjak. Rodio se oko 589. u belgijskoj pokrajini Haspengouw (Hesbaye) nedaleko Liègea, kao sin Pippina iz Landena, visokog dvorskog činovnika, u franačkoj plemićkoj obitelji koja mu je dala ime Allowin. Bio je divlje i prijeke naravi, sebičan i bahat mladić koji je svoje sluge prodao okolnim zemljoposjednicima kao robove. Oženio se bogatom djevojkom iz obitelji merovinških grofova Adilone i postao otac jedne kćeri, Algetrude. Iako vojnik, vodio je neuredan i razuzdan život. Obratio se ubrzo nakon smrti voljene supruge, kad je čuo propovijed svetog Amanda iz Maastrichta. Amandove riječi duboko su ga dirnule pa se pokajao zbog svojih grijeha. Neko vrijeme putovao je kao misionar sa svetim Amandom Francuskom i Flandrijom. Jednom je susreo čovjeka kojeg je nekoć prodao u ropstvo. Kao pokoru zamolio je tog čovjeka da ga vodi ulicama na lancu, sve do gradskog zatvora.

Bavo se povukao na samotno mjesto i počeo živjeti kao pustinjak. Svoju imovinu podijelio je siromasima, a na svojem zemljištu dao sagraditi opatiju, posvećenu svetom Petru, kasnije nazvanu njegovim imenom. Najprije je živio u šupljem stablu, a kasnije u kolibici, u šumi Malmédun, nedaleko opatije svetog Petra u Gentu. Hranio se šumskim travama i pio izvorsku vodu. Umro je 654. u opatiji svetog Bava u Gentu. Danas se na tom mjestu nalazi katedrala svetog Bava (Sint Baafskathedraal), sjedište gentske biskupije. Zaštitnik je sokolara i jastrebara, Genta, Lauwea i Wilrijka u Belgiji, Haarlema i Heemstedea u Nizozemskoj te mnogih župa, crkava i kapela u Belgiji, Nizozemskoj i diljem svijeta (na pr. u Mishawaki, Indiana, SAD). Slikari ga često prikazuju kao viteza u lovu, s mačem, jastrebom ili sokolom, ponekad kao velikaša koji dijeli milostinju sirotinji ili pak kao pustinjaka.

Slika: Sveti Bavo iz Genta

Slika: Sveti Bavo-katedrala u Gentu

Svetac dana - Sveti Grgur Prosvjetitelj

Sveti Grgur Prosvjetitelj

Sveti Grgur Prosvjetitelj, poznat i kao Gregorius Illuminator, Grigor Lusavorič i Grgur Armenac, apostol Armenije, rođen je oko 257. u Armeniji. Među prvim piscima koji su pisali o Grguru bio je Agatangel (Agathangelos) u svojem djelu „Povijest obraćenja Armenije“ iz V. stoljeća. Grgur je bio sin Anaka, ubojice armenskog kralja Kosrova II. Armenski velikaši ubili su Anaka i članove njegove obitelji, a spasio se samo Grgur koji je kao dijete s dadiljom pobjegao u Kapadociju. U Cezareji je Grgur odgojen kao kršćanin. Tamo se oženio pobožnom djevojkom Miriam i dobio dva sina, Vrtanesa i Aristakesa. Kako bi se iskupio za zločin svojeg oca, Grgur je stupio u službu Tiridata III, sina umorenog armenskog kralja. Nakon što je kralj Tiridat (armenski Trdat) porazio Perzijance, Grgur je obznanio da je on kršćanin i odbio je položiti vijence pred kip poganske boginje Anahite. Tiridat je tada doznao i da je Grgurov otac ubio njegovog oca. Bacio ga je u tamnicu punu zmija i škorpiona u gradu Artašatu. Grgur je proveo u tamnici trinaest godina. Kralj Tiridat je nakon sukoba s rimskim carem Dioklecijanom i nakon pogubljenja rimske plemkinje Ripsime ozbiljno obolio na živce i bio na rubu ludila. Prema predaji njegova sestra usnula je kako bi Grgur mogao izliječiti kralja i oslobodila ga iz tamnice u Artašatu. Zatim su Grgura doveli pred kralja u grad Vagaršapat. Grgur je molitvom i postom uspio izliječiti kralja Tiridata, a zatim je njega i ostale stanovnike podučavao kršćanskoj vjeri.

Tiridat je Grgura poslao u Kapadociju kako bi ga u Cezareji biskup Leoncije zaredio za biskupa. To se dogodilo oko godine 294. Prilikom povratka Grgur se zadržao u gradu Sebasti i poveo sa sobom veći broj redovnika koji su zatim u Armeniji preuzeli svećeničke i biskupske službe te pokrštavali narod. Pokrštavanje je započelo u pokrajini Taron, a kasnije se proširilo na druge krajeve. Rušeni su poganski hramovi, a građeni kršćanski. Kralj Tiridat III. i plemstvo pokrstili su se 301. u Bagavanu na rijeci Eufratu. Leoncije iz Cezareje imenovao je 302. Grgura patrijarhom Armenije. Uskoro je prema Agatangelovom pisanju na kršćanstvo prešlo oko 4 milijuna Armenaca. Tako je Grgurovom zaslugom Armenija postala prva zemlja koja je prihvatila kršćanstvo kao službenu vjeru, petnaest godina prije rimskog cara Konstantina Velikog. Grgur je bio prvi poglavar, katholikos Armenske crkve. Njemu su bili podložni biskupi i svećenici. Pretkraj života povukao se u samoću kod izvora rijeke Eufrata. Preminuo je oko godine 332. Čast katholikosa ostala je u nasljedstvu Grgurove obitelji, sve dok njegova loza nije izumrla u prvoj polovici V. stoljeća. Njegov stariji sin Vrtanes živio je svjetovnim životom, a kasnije se zaredio. Mlađi sin Aristakes odmah se zaredio, živio kao pustinjak, a potom postao biskup i katholikos, prvi Grgurov nasljednik. Njega je kasnije naslijedio stariji brat Vrtanes. Sjedište armenskog katholikosa najprije se nalazilo u gradu Artašatu u pokrajini Taron, a kasnije, krajem IV. stoljeća, sjedište je postao Vagaršapat, grad u zapadnoj Armeniji.

U studenom 2000. papa Ivan Pavao II. vratio je Armencima relikvije Grgura Prosvjetitelja, do tada čuvane u Napulju. U glavnom gradu Armenije Erevanu posvećena je 2001. nova katedrala svetog Grgura Prosvjetitelja, s 1700 mjesta za sjedenje, u čast 1700. obljetnice pokrštenja Armenije. Grgur je zaštitnik Armenije i talijanskog grada Nardoa (provincija Lecce, Puglia), a štuju ga istočne i zapadne Crkve, katolici i pravoslavci. Ovo je prilika da se u našim molitvama sjetimo starog, plemenitog, kršćanskog armenskog naroda koji je u svojoj burnoj povijesti često bio izložen progonima i masovnom uništenju (turski pokolji, 1894-1896, Prvi svjetski rat). Od 1991. Armenija, zemlja u južnom dijelu Zakavkazja, neovisna je država. Obuhvaća 29 743 km2, s nešto više od 3 milijuna stanovnika.

Slika: Sveti Grgur Prosvjetitelj

Slika: Sveti Grgur Prosvjetitelj - katedrala u Erevanu

Svetac dana - Službenica Božja Suzanne Aubert

Službenica Božja Suzanne Aubert

Službenica Božja Suzanne Aubert, poznata i kao sestra Mary Joseph Aubert ili Majka Aubert (Mother Aubert), francuska i novozelandska redovnica, utemeljiteljica novozelandske redovničke družbe Kćeri Naše Gospe od samilosti, rođena je 19. lipnja 1835. u malom selu Saint-Symphorien-de-Lay (departman Loire, središnja Francuska) nedaleko od Lyona, kao Marie Henriette Suzanne Aubert, kći državnog službenika Louisa Auberta i njegove supruge Clarice. U drugoj godini života pala je kroz zaleđenu površinu umjetnog jezera, zadobila ozbiljne ozljede i privremeno ostala bez vida. Nakon tri godine je prohodala, ali joj se vid na jednom oku vratio samo djelimično i cijelog života je škiljila. Obitelj se 1840. preselila u Lyon. Suzanne se školovala kod sestara benediktinki u opatiji La Rochette nedaleko od Lyona, gdje je iskazala naročitu sklonost prema glazbi, umjetnosti, književnosti, stranim jezicima i vezenju. Privlačio ju je duhovni poziv, ali se njezina obitelj tome odlučno protivila. Biskup Jean-Baptiste Pompallier posjetio je 1859. Lyon kako bi pronašao misionare za svoju novozelandsku biskupiju Auckland. Suzanne je prihvatila njegov poziv i otputovala 1860. iz Francuske u Novi Zeland. Ukrcala se 4. srpnja na kitolovac, neprikladan za prijevoz putnika. Zajedno s ostalim putnicima proslavila je Božić u Cookovom tjesnacu, a 30. prosinca 1860. iskrcala se u najvećem novozelandskom gradu Aucklandu, na istočnoj obali Sjevernog otoka, zajedno s još 22 misionara i misionarki, predvođenih biskupom Pompallierom.

U Aucklandu se Suzanne s još tri Francuskinje pridružila Sestrama milosrđa (Sisters of Mercy), obukla 30. lipnja 1860. redovničku odjeću i uzela ime Mary Joseph. Željela je djelovati među Maorima, siromasima i odbačenima pa je 18. svibnja 1862. s dvije francuske i dvije maorske sestre u Freemans Bayu blizu Aucklanda osnovala novu družbu, Kongregaciju Svete obitelji. Sestre su od 14. kolovoza 1863. boravile u novosagrađenom samostanu, Nazaretskom institutu, gdje su podučavale maorske djevojke. Majka Aubert napustila je 1871. Auckland i postala misionarka u maorskoj postaji Školske braće marista Meeanee kod grada Napiera u Hawke's Bayu (istočna obala Sjevernog otoka). Dolazak iz Francuske misionara, marista Christophea Soulasa (1879), koji se uspio povezati s maorskim obiteljima i podigao novu crkvu u selu Pakipakiju, znatno je unaprijedio vjerski život u toj misijskoj postaji. Razdoblje od 1869. do 1883. Majka Aubert označila je kao najljepše u svojem životu. U tom razdoblju suočila se u zimi 1875. s epidemijom tifusa, a 1880/1881. s epidemijom difterije. Stekla je tada slavu čudotvorne liječnice. Kad su 1882. Maori s rijeke Whanganui zaomolili biskupa Wellingtona Francisa Redwooda da im pošalje svećenika, on im je poslao oca Soulasa, Majku Aubert i još dvije sestre. Suzanne je od 1883. djelovala u misijskoj postaji u Jerusalemu (maorski Hiruhārama, kotar Whanganui, na zapadu Sjevernog otoka), a 1885. otvorila je tamo dom za siromašnu djecu i ostale nevoljnike. Postala je poglavarica ogranka Trećeg marističkog reda Marijinog. Borila se za prava žena i prava Maora, starosjedilačkog stanovništva Novog Zelanda, a pročula se i kao vrsna travarica, čiji su prirodni lijekovi znatno pomagali liječenju siromaha. Vješto je koristila dostignuća maorske medicine i iskustva prvih europskih doseljenika. Dobro je govorila maorski i pisala udžbenike, molitvenike i rječnike na maorskom, engleskom i francuskom jeziku te je znatno pripomogla očuvanju bogate domorodačke kulturne baštine. Njezina ljubav prema Maorima i njihova prema njoj bila je neizmjerna, a oni su je od milja zvali „Meri“.

U Jerusalemu (Hiruhārama) majka Aubert utemeljila je 14. listopada 1892. družbu Kćeri Naše Gospe od samilosti (Daughters of Our Lady of Compassion), a wellingtonski nadbiskup Redwood, koji je trajno podupirao njezino djelovanje, imenovao ju je poglavaricom nove kongregacije. Od 1899. preselila je svoje sjedište u Island Bay, obalno predgrađe Wellingtona, glavnog novozelandskog grada. Majka Aubert i njezine sestre uspješno su djelovale na ulicama Wellingtona i vodile brigu o siromasima i nevoljnicima, a posebno o djeci zaposlenih roditelja. Otvorile su 1900. Dom svetog Josipa za neizlječive bolesnika, a 1907. Dom Naše Majke od samilosti. Majka Aubert, tada 78 godina stara, otputovala je 1913. u Rim kako bi o problemima svoje družbe izvijestila papu. Za vrijeme boravka u Italiji pridružila se Crvenom križu, njegovala žrtve razornog potresa u Avezzanu (1915), vodila brigu o rimskoj sirotinji i o ranjenim vojnicima. Papa Benedikt XVI. službeno je odobrio djelovanje novozelandskih Sestara Naše Gospe od samilosti 1. travnja 1917. i Majka Aubert vratila se 28. siječnja 1920. u Wellington. Nastavila je svojim neumornim djelovanjem, u Domu samilosti sagrađen je i bolnički odjel, a njezine sestre školovale su se za bolničarke. Majka Aubert preminula je 1. listopada 1926. u Wellingtonu okružena svojim sestrama. Nepregledno mnoštvo ljudi ispratilo ju je na vječni počinak. Bio je to najveći sprovod neke ženske osobe u povijesti Novog Zelanda i prvi državni sprovod u toj zemlji. Od 1950. njezino tijelo počiva u matičnoj kući njezinog reda u Island Bayu. Sestre samilosti (Sisters of Compassion) i danas uspješno djeluju u Novom Zelandu, Fidžiju, Tongi i Australiji. Papa Franjo proglasio je Majku Aubert 1. prosinca 2016. službenicom Božjom, a njezini Novozelanđani i Maori smatraju je već odavno svojom prvom sveticom.