Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Službenica Božja Marica Stanković - 8. listopad

Službenica Božja Marica Stanković

Službenica Božja Marica Stanković, hrvatska prosvjetna djelatnica, utemeljiteljica svjetovnog instituta „Suradnice Krista Kralja“, rođena je 31. prosinca 1900. u Zagrebu u radničkoj obitelji, kao kći Fabijana i Terezije rođene Škvorc. Proživjela je sretno djetinjstvo u obiteljskom ozračju i samostanskoj školi sestara milosrdnica, u kojoj je stekla solidnu naobrazbu i temeljit vjerski odgoj. Već tada je pokazala nadarenost za pisanje i lakoću komuniciranja. Maturirala je 1920. na Učiteljskoj školi. Na sletu katoličke orlovske mladeži u Mariboru (1920) upoznala je blaženog Ivana Merza, s kojim je ostvarila izvanrednu suradnju u apostolskom radu među mladima. Radila je kao učiteljica u Hrvatskom zagorju, a nakon završene Više pedagoške akademije kao nastavnica u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Kutini i Gračacu, te od 1935. na Mješovitoj građanskoj školi u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Zbog svoje neposrednosti, marljivosti i vedrine bila je omiljena među nastavnicima i učenicima. Istodobno se posvetila aktivnom radu u katoličkim organizacijama mladeži, najprije u orlovskoj, a zatim u križarskoj. Postala je 1927. predsjednica katoličke ženske organizacije «Sveze hrvatskih orlica», a 1930. izabrana je za predsjednicu Velikog križarskog sestrinstva. Posvetila se duhovnoj obnovi i dosljednom kršćanskom odgoju ženske mladeži. Svojom pisanjem i nadasve svojim životom ulijevala je u ljude ljubav prema Bogu, Crkvi, papi i domovini. Kao predsjednica obilazila je sve hrvatske biskupije, držala brojne sastanke, predavanja i organizirala tečajeve. Stekla je veliki ugled i mnoge simpatije te su je svi od milja zvali sestra Marica. Godinama je uređivala glasilo „Za vjeru i dom“, u kojem je napisala mnogobrojne članke. Objavila je tekstove u mnogim časopisima. Njezin spisateljski stil odlikovao se posebnim žarom, slikovitošću i bogatim rječnikom.

Osnovala je 1938. prvi svjetovni institut u Hrvatskoj pod nazivom „Suradnice Krista Kralja“. Za svoje djelovanje među mladima unutar Katoličke akcije dobila je 1943. visoko crkveno odličje "Pro Ecclesia et Pontifice" („Za Crkvu i Papu“), kao prva žena u Hrvatskoj. Objavila je 1944. knjigu „Mladost vedrine”, u kojoj je iznijela povijest ženskog dijela križarske organizacije, kao i svoje poglede na odgojni rad s djevojkama. Knjiga je izašla u posljednji čas prije dolaska komunističkog terora i tako spasila od zaborava povijest katoličkog djelovanja među mladima. Kao ugledna katolička djelatnica Marica Stanković našla se na udaru komunističkih vlasti nakon završetka II. svjetskog rata. Ti su progoni naročito uslijedili nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika u Radničkoj komori u Zagrebu, 2. lipnja 1945, pred 2500 učitelja, profesora, umjetnika, svećenika i redovnica javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. Uhićena je 1. rujna 1947. Nakon šestomjesečnog istražnog zatvora uslijedio je 24. i 25. siječnja 1948. montirani proces na Okružnom sudu u Zagrebu. Optužena je da je surađivala s narodnim neprijateljem, a križarski pokret tužitelji su izjednačili s ustaštvom. Marica je energično odbacila sve političke optužbe i hrabro svjedočila svoju odanost Kristu i Crkvi. Na suđenju je izjavila: „Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje, i ništa više.“ Hrabro je uzviknula: „Živio Krist Kralj, živio Papa, živjela Katolička Crkva, živjela kršćanska Europa!“ Osuđena je na pet godina zatvorske kazne u ženskom logoru u Požegi. Zajedno s Maricom Stanković osuđen je šibenski svećenik don Ante Radić, te još sedam djevojaka: Nevenka Šarin, Slavica Tuškan, Emilija Hlavaček, Darinka Dugački, Štefica Duković, Darinka Manc i Danica Pirija. Nakon izricanja presude osuđenice su ponosno zapjevale: „Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat! (Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada!)“. Bio je to trijumf poniženih i osuđenih. Marica je za robijaških dana radila i na teškim fizičkim poslovima kod isušivanja Lonjskog polja. Nakon zatvora živjela je u Zagrebu u prisilnoj povučenosti. Teško joj je bilo narušeno zdravlje, ali je uz podršku zatočenog blaženog Alojzija Stepinca uskladila svoj institut s novim crkvenim propisima i doživjela 1953. njegovo puno crkveno priznanje. Preminula je 8. listopada 1957. u Zagrebu. Pokopana je na 57. polju zagrebačkog Mirogoja, a njezin sprovod vodio je zagrebački nadbiskup Franjo Šeper. Marica Stanković bila je uz blaženog Ivana Merza najznačajnija predstavnica hrvatskih laičkih katoličkih pokreta. Mnogi posjećuju njezin grob. Pokrenut je postupak da se proglasi blaženom i svetom kao prva vjernica laikinja u Hrvatskoj. U jesen 2000, prigodom 100. obljetnice njezinog rođenja, održan je simpozij posvećen Marici Stanković, a nakon simpozija objavljen je zbornik radova.