SVECI MJESECA - TRAVANJ

DEKANAT

• Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

• Povijest župe
• Župa danas
• Župna crkva
• Župni ured
• Župna crkva - brošura
• O svetom Nikoli
• Svećenici iz našeg kraja
• Sestre milosrdnice
• Raspored svetih misa

ZAJEDNICE

• Zbor mladih
• Crkveni zbor
• Ministranti
• Župno ekonomsko vijeće
• Župno pastoralno vijeće
• Župni Caritas
• Obiteljska zajednica
• Liturgijska zajednica
• Zajednica mladih
• Ministrantska zajednica
• Duhovni kutak
• Misao dana
• Putnik
• Udruga svetog Vinka Paulskog
• Dječja grupa

LINKOVI

• Glas Koncila
• Veritas
• Zagrebačka nadbiskupija
• Hrvatski Caritas
• Hrvatska biskupska konferencija
• Hrvatski katolički radio
• Molitvenik

Svetac dana - Blažena Ozana Kotorska

Danas slavimo blaženu Ozanu Kotorsku, dominikansku isposnicu iz Boke Kotorske, „zaljeva hrvatskih svetaca“. Rodila se 25. studenoga 1493. kao Katarina Kosić u crnogorskom selu Relezi kod Podgorice, u siromašnoj pravoslavnoj obitelji stočara koji su imali tek malo stado ovaca. U djetinjstvu je mnogo molila i kao pastirica doživjela vizije Djeteta Isusa, a potom i Raspetoga. Majka joj je ispunila vruću želju i 1507, nakon očeve smrti, dozvolila joj da ode u Kotor. Tamo je primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buća, a njegova dobra i pobožna žena postala je Katarini druga majka. Djevojka se obratila na katoličku vjeru i primila svete sakramente. Uz žarku vjeru i izvanrednu pobožnost osjećala je veliku ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za patnje nevoljnika i pomagala im na sve moguće načine. Jednog petka čula je potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi duboko ganule njezinu dušu pa je odlučila da će za ljubav Kristu postati isposnica („zazidana djevica“). Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao "zazidana djevica". U međuvremenu je postala dominikanska trećoredica i dobila ime Ozana, u počast blaženoj Ozani, dominikanki iz Mantove. Provela je 7 godina u ćeliji uz kapelu svetog Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu svetog Pavla. Tamo je kasnije nastao i dominikanski samostan, u kojem su pobožne bokeljske djevojke pod Ozaninim vodstvom provodile pokornički život. U svom dragovoljnom zatvoru Ozana je provela više od 50 godina, u njemu molila, razmatrala, vezla, činila pokoru i doživjela mnoge vizije. U Kotoru i Boki Ozanu su izuzetno cijenili i preporučivali se u njene molitve. Prema predaji spasila je 1539. svojim molitvama grad od turskog osvajanja, a kasnije i od kuge. Preminula je na glasu svetosti na današnji dan, 27. travnja 1565, u Kotoru.
Veličanstveni sprovod vodio je kotorski biskup Luka Bisanti, a Ozanino tijelo nošeno je glavnim gradskim ulicama i položeno u crkvu svetog Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Blaženom ju je 1927. proglasio papa Pio XI. i tada istaknuo žudnju za jedinstvom istočnoga i zapadnoga kršćanstva. Njezine relikvije se od 1806. štuju u kotorskoj crkvi svete Marije od Rijeke-Koleđata, koju vjernici od milja nazivaju i crkvom blažene Ozane. Hrvatski kipar Antun Augustinčić napravio je sarkofag, u kojem se od 1963. nalazi Ozanino tijelo. Ozana Kotorska ostaje trajni putokaz i zagovornica preporoda vjere te posebno utvrđivanja crkvene sloge u Crnoj Gori i Boki kotorskoj, ali i suživota, dijaloga i tolerancije između hrvatskog i crnogorskog naroda. Zaštitnica je Kotora i kotorske biskupije, a u splitskoj metropoliji proglašena je zaštitnicom ekumenizma.

Slika: Blažena Ozana Kotorska

Slika: Blažena Ozana Kotorska

Slika: Blažena Ozana Kotorska

Slika: Blažena Ozana Kotorska

Slika: Blažena Ozana Kotorska

Slika: Blažena Ozana Kotorska

Slika: Blažena Ozana Kotorska-crkva u Kotoru

Svetac dana - Sveta Zita

Sveta Zita (u Engleskoj Sitha ili Citha) iz Lucce, zaštitnica domaćica i kućnih pomoćnica, rođena je 1218. u planinskom selu Monsagratiju kod Pescaglie (provincija Lucca, Toscana), u siromašnoj i pobožnoj obitelji. Njezina starija sestra postala je cistercitska redovnica, a njezin ujak Graziano živio je kao pustinjak. Od svoje 12. godine Zita je radila u gradu Lucci kao služavka u obitelji trgovca vunom i svilom Fatinellija. Kod te obitelji ostala je cijeli život i služila im 48 godina, najprije kao služavka, pa domaćica, zatim kao odgojiteljica. Svaki član obitelji Fatinelli duboko ju je cijenio i volio. Postoje brojne priče o njezinoj vjernosti, o vođenju kućanskih poslova, o brizi za prosjake, o njezinoj dubokoj vjeri i svakodnevnom odlasku na misu u crkvu San Frediano. Hranu koju je dobivala od svojih gospodara, davala je siromasima. Često bi je našli kako spava na golom podu ili kako moli nakon što je svoj krevet prepustila prosjaku. Ispočetka su joj se drugi sluge i njezini gospodari rugali zbog pobožnosti i dobrote, a na kraju su joj se počeli diviti. Ponekad se i njezin gospodar naljutio zbog njezine darežljivosti. Jednom je za nestašice i gladi u Lucci potajno dala siromasima obiteljske zalihe graha. Kad je njezin gospodar provjeravao zalihe, na Zitino olakšanje grah se čudesno umnožio. Prema legendi jednom su anđeli ispekli kruh umjesto nje, dok je ona bila u ekstazi. Druga legenda govori kako se Zita jednom na Badnjak uputila na zornicu u laganoj haljini. Bilo je tako hladno da ju je njezin poslodavac umotao u svoj krzneni ogrtač uz molbu da pazi na njega i kasnije ga vrati. Zita je u crkvi vidjela siromaha u prnjama kako drhti od hladnoće i moli za milostinju. Skinula je gospodarev ogrtač i omotala prosjaka. Rekla je prosjaku: „On će te ugrijati, a vratit ćeš ga kad završi misa“. Kad je Zita izašla iz crkve, prosjaka više nije bilo. Zita je bila žalosna jer je iznevjerila dobrotu svoga gospodara. No, sljedećeg dana pojavio se na vratima Fatinellijevih neki stranac i vratio ogrtač. Zitini ukućani i žitelji Lucce zaključili su da je stari siromašak bio anđeo pa su vrata crkve San Frediano, gdje se prosjak pojavio, prozvali Anđelov portal.

Zitu je cijeli život održavala jednostavna i snažna vjera u dragog Boga. Zbunjivale su je počasti koje su prema njoj iskazivali njezini poslodavci i susjedi. Bila je sretna kad su je oslobodili nekih kućanskih poslova jer je svoje vrijeme mogla posvetiti bolesnoj, siromašnoj i utamničenoj braći. Posebnu naklonost iskazivala je prema zločincima koji su očekivali smaknuće i provodila je mnoge sate u molitvi za njih. Preminula je na današnji dan, 27. travnja 1278. u Lucci, u domu obiteji Fatinelli. Blaženom je proglasio 1652. papa Inocent X, a svetom 5. rujna 1696. papa Inocent XII. Papa Benedikt XIV. dodao je 1748. njezino ime u rimski martirologij. Njezino tijelo nalazi se u kapeli svete Zite u bazilici San Frediano u Lucci. Na njezinom grobu okupljali su se minulih stoljeća brojni hodočasnici i dogodila su se mnoga čudesa. Njezina slava i popularnost bila je tolika da je Dante u svojem „Paklu“ grad Luccu nazvao „Santa Zita“. Njezino tijelo pronađeno je 1580. neraspadnuto. Diljem Italije, Europe i svijeta posvećene su joj mnoge župe, crkve i kapele. Umjetnici je često prikazuju u odjeći služavke i s ključevima u ruci. Zazivaju je kod izgubljenih ključeva ili prijelaza preko nabujale rijeke. Zaštitnica je grada Lucce, domaćica, služavki, poslužitelja, konobara, ključara, garderobijerki, pekara, osoba kojima se rugaju zbog pobožnosti, žrtava silovanja i samaca.

Slika: Sveta Zita

Slika: Sveta Zita

Slika: Sveta Zita

Slika: Sveta Zita

Slika: Sveta Zita

Slika: Sveta Zita

Slika: Sveta Zita

Slika: Sveta Zita

Slika: Sveta Zita

Slika: Sveta Zita

Slika: Sveta Zita

Slika: Sveta Zita

Svetac dana - Sveti Antim iz Nikomedije

Sveti Antim (Anthimus) iz Nikomedije, biskup i mučenik, živio je i djelovao u III. i IV. stoljeću. Bio je jedan od brojnih žrtava krvavog progona rimskog cara Dioklecijana, a po drugim izvorima progona cara Maksimina Daje. Prema izvještaju crkvenog povjesničara Euzebija iz Cezareje, buknula je 24. veljače 303. u carskoj palači u Nikomediji (rimska pokrajina Bitinija, sjeverozapadna Mala Azija, danas Turska) strašna vatra. Vlastodršci su za požar, kao nekoć i Neron u Rimu, optužili kršćane kojih je u Nikomediji bilo mnogo. Stavljali su ih na muke, bacali pred divlje zvijer i žive ih palili. Po nekim izvorima u Nikomediji je bilo čak 20 tisuća mučenika. Razorena je i najveća kršćanska crkva. Nikomedijskom biskupu Antimu odrubljena je tada glava.

Antim je bio rodom iz Nikomedije i već se kao mladić isticao mnogim vrlinama. Kao biskup hrabrio je svete mučenike da ustraju u vjeri. Za vrijeme hajke na kršćane, sklonio se u malo selo Omanu. Progonitelji su poslali 20 vojnika da ga uhvate, ali Antim ih je najprije nahranio, a potom obratio i pokrstio. Zlotvori su ga kasnije ipak pronašli, odveli pred suca i podvrgli ga strašnim mukama. On je svoju vjernost Kristu dokazao i u najtežim trenucima. Hrabro je izdržao sve muke, a potom su mu odrubili glavu. Dogodilo se to godine 303, a po nekim izvorima 311. ili 312. Na Antimovom grobu car Justinijan je kasnije sagradio raskošnu baziliku od zlata i mramora. O svetom Antimu je pisao i glasoviti bizanski pisac Simeon Metafrast iz X. ili XI. stoljeća, autor zbirke životopisa svetaca.

Slika: Sveti Antim iz Nikomedije

Slika: Sveti Antim iz Nikomedije

Slika: Sveti Antim iz Nikomedije

Slika: Sveti Antim iz Nikomedije

Slika: Sveti Antim iz Nikomedije

Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani