Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sveti Josip Benedikt Cottolengo - 30. travanj

Sveti Josip Benedikt Cottolengo

Sveti Josip Benedikt (Giuseppe Benedetto) Cottolengo, talijanski svećenik, osnivač karitativne ustanove, Male kuće Božje providnosti, rođen je 3. svibnja 1786. u gradiću Bra (provincija Cuneo, Pijemont), kao najstariji od dvanaestero djece trgovca tkaninom Giuseppea Antonija Cottolenga i njegove supruge Benedette Chiarotti. Već se kao dječak isticao dobrotom i brigom za siromahe. Školovao se u torinskom sjemeništu, a za svećenika je zaređen 8. lipnja 1811. Imenovan je 1813. župnikom u Cornelianu d'Alba, 1814. nastavio studirati teologiju, a 1816. diplomirao. Od 1818. djelovao je kao kanonik bazilike Corpus Christi u Torinu. Već tada ga je izuzetno privlačilo djelo svetog Vinka Paulskog. Pozvan je iznenada 2. rujna 1827. uz samrtnu postelju jedne trudne Francuskinje, koja je s mužem putovala iz Milana u Lyon. Na putu se teško razboljela od tuberkuloze, ali ni u jednoj bolnici nije za nju bilo mjesta jer nije imala novaca.
Cottolengo je s njom ostao za vrijeme poroda, ispovijedio je, pričestio, dao joj posljednju pomast, pokrstio njezinu novorođenu kćer i bio nazočan njihovoj smrti. Taj događaj snažno ga je potresao i potakao ga na osnivanje karitativne ustanove, koju je nazvao Mala kuća božanske providnosti (Piccola casa della divina provvidenza). Tim nazivom želio je istaknuti da je temelj i jamac njegove ustanove dobri nebeski Otac, koji brine za svakoga. Početak Cottolengovog djela bio je skroman. Unajmio je 1828. nekoliko soba za bolesnike, a namještaj, krevete i posteljinu isprosio od dobrih torinskih građana. Jedan liječnik i jedan ljekarnik stavili su mu se besplatno na raspolaganje, a on je bio istovremeno upravitelj, njegovatelj i kapelan. Njegovu zgradu zatvorile su 1831. vlasti za vrijeme izbijanja kolere u Torinu jer su smatrali da je tamo izvor zaraze. Cottolengo je svoju ustanovu 27. travnja 1832. preselio u torinsku četvrt Borgo Dora (Valdocco). Pouzdanje u Božju providnost nije ga iznevjerilo, ostao je miran i siguran u uspjeh svoga podviga, a njegova Mala kuća povećavala se iz godine u godinu te je na kraju narasla u pravi grad Malih kuća, s bolnicom, sirotištem, školom, kapelom, radionicama i igralištima. U Maloj kući bilo je uvijek mjesta za sve nevoljnike, nemoćne starce, bolesnike, bogalje, gluhe, slijepe, umobolne, zabludjele djevojke... Djelatnost Male kuće počivala je potpuno na milostinji i darovima dobrotvora. Giuseppe Cottolengo sudjelovao je u svim mogućim aktivnostima Male kuće. Ako ga je netko tražio, obično ga je našao kako miješa vapno ili tovari kamen ili s duševnim bolesnicima igra boće. Nijedan posao nije mu bio mrzak, nijedan teret, nijedna usluga. Cottolengovo djelo živi i danas, a njegova Mala kuća zbrinjava oko 14 tisuća bolesnika i nevoljnika svake vrste. Za njih brine tisuću sestara iz različitih kongregacija, koje je osnovao sam Cottolengo. I dok jedne sestre rade, druge mole pred Presvetim sakramentom. Utemeljio je mnoge Cottolengove zajednice, braće, sestara i svećenika, među njima Kćeri samilosti, Kćeri Dobrog Pastira, Pustinjake svete krunice, Svećenike Presvetog Trojstva.

Cottolengo je dobro znao da će njegovo djelo uspijevati jedno ako ga prati Božji blagoslov. Vizionar, pokornik i mistik, bio je siguran da Božja providnost nikada neće zakazati te je od svojih suradnika tražio da ne mole za određene nakane ni potrebe Male kuće, već jedino za Božju dobrohotnost i ispunjavanje Božje volje. I zaista, Mala kuća nikada nije doživjela stečaj i u njoj nije nimalo teže bilo prehraniti 5 tisuća ljudi od negdašnjih 500. Kad je Giuseppe Cottolengo osjetio da mu se bliži kraj, želio se odmoriti u rodnom kraju kod svojeg brata. Kad se penjao u kola, čuo je kako jedna sestra u suzama zapomaže: „Oče, što će biti od nas?“ Odgovorio je: „Budite mirni, kad budem u nebu, gdje se sve zna, pomagat ću vam još više. Čvrsto ću se držati uz plašt Make Božje, a svoje oči neću odvraćati od vas.“ Posljednje dane života proveo je u krevetu kod svojeg brata Luigija, također svećenika, u Chieriju. Preminuo je na današnji dan, 30. travnja 1842, od posljedica tifusa, u Chieriju kod Torina, ponavljajući molitvu: „Majko moja, Marijo!“ Njegova Mala kuća Božje providnosti, poznata i kao Cottolengo, nastavila je svoj čudesni razvoj, a njegovo tijelo ukopano je u glavnoj crkvi Male kuće, pod Marijinim oltarom. Blaženim ga je 29. travnja 1917. proglasio papa Benedikt XV, a svetim na Josipovo, 19. ožujka 1934, papa Pio XI, koji ga je nazvao „genijem dobra“. Pobožnost prema tom karitativnom velikanu Crkve, nazvanom i „talijanskim Vinkom Paulskim“, proširila se po čitavoj Italiji i cijelom svijetu, a veličinu njegovog djela neprestano svjedoče njegove duhovne kćeri i sinovi koji rade u bolnicama i dobrotvornim ustanovama. Zazivaju ga kod bolesti jetre, zaraznih bolesti i gluhonijemosti, zaštitnik je mnogih župa, crkava, kapela i ustanova, a njegovi sljedbenici, kongregacije Cottolengovih svećenika (Cottolenghini), sestara (Cottolenghine) i braće (Fratelli cottolenghini), djeluju diljem svijeta.