Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sveti Damjan De Veuster - 15. travanj

Sveti Damjan De Veuster

Sveti Damjan (flamanski i nizozemski Damiaan, francuski Damien) de Veuster ili otac Damjan od Molokaja (Pater Damiaan, havajski Pāpā Kamiano o Moloka'i), belgijski i flamanski svećenik, redovnik Družbe Presvetih Srdaca Isusa i Marije, misionar, „apostol gubavaca“, rođen je 3. siječnja 1840. na malom seoskom imanju u Tremelou, u belgijskoj provinciji Vlaams-Brabant (Flandrija), kao Jozef („Jef“) De Veuster, sedmo dijete i četvrti sin trgovca žitom Fransa i njegove supruge Anne-Catherine. Jozef se školovao u valonskom gradu Braine-le-Comte (provincija Hainaut), a zatim je kao novak 7. listopada 1860. stupio u Družbu Presvetih Srdaca u Leuvenu, glavnom gradu provincije Vlaams-Brabant i uzeo redovničko ime Damjan. Slijedio je put svojih sestara Eugénie i Pauline, koje su postale redovnice i starijeg brata Augustea (oca Pamphilea), koji je već prije njega stupio u istu družbu. Redovnički poglavari najprije su mislili da Damjanu nedostaje naobrazbe za svećenički poziv, ali kad je uz pomoć brata naučio latinski jezik, dopustili su mu da nastavi teološki studij. Za vrijeme studija Damjan je svaki dan molio pred slikom svetog Franje Ksaverskog, zaštitnika misionara, da jednog dana krene njegovim putem. Tri godine kasnije, Damjanov brat, otac Pamphile, trebao je krenuti kao misionar na Havaje, ali se razbolio od tifusa. Damjan se ponudio kao zamjena. Poglavari su prihvatili njegovu velikodušnu ponudu, iako još nije bio zaređen za svećenika. Tako se Damiaan de Veuster 1. studenoga 1863. u njemačkoj luci Bremerhavenu ukrcao na brod i zaplovio na daleki put. Plovio je oko Južne Amerike, kod Rta Horn uplovio u Tihi ocean i nakon četiri i pol mjeseca stigao 19. ožujka 1864. u Honolulu, glavni grad Havaja. Već nakon osam dana postao je podđakon, dva mjeseca kasnije đakon, a potom je 21. svibnja 1864. zaređen za svećenika. Otac Damjan bio je izuzetno prikladna osoba za misionara. Jake tjelesne građe, izdržljiv, neustrašiv i vedar čovjek, bio je pored toga nadasve pobožan i požrtvovan duhovnik. Posjedovao je malo stvari, a sve su stale u dvije torbe: malo rublja, misnica, alba, mali misal i kalež. Stavio je sve to na konja i uputio se širiti Radosnu vijest. Prvu godinu obilazio je havajska sela i pomalo učio domoročki jezik. Na Havajima tada nije bilo mnogo kršćana, ali njihov broj je neprestano rastao. Otac Damjan se odlično snašao u misionarskom radu, a otočani su ga zavoljeli pa se ubrzo osjećao sretnim kao i nekoć u svojem flandrijskom zavičaju. Misionario je na otocima Hawai'i i Oahu, a njegove su župe ponekad bile veće i od njegove domovine Belgije. On se, međutim, opredijelio za daleko teži put. Odlučio je dragovoljno poći na Molokaj (Moloka'i), otok gubavaca, na glasu kao pakao Južnog mora. Isposlovao je kod havajskog biskupa, svojeg redovničkog subrata, Louisa Désiréa Maigreta, dopuštenje da može na Molokaju dijeliti strašnu sudbinu tamošnjih gubavaca. Kad je 10. svibnja 1873. stigao na Molokaj, otac Damjan je bio jedini zdravi čovjek među 816 gubavaca. Svojim gubavcima otac Damjan bio je ne samo svećenik i misionar, već i otac, brat, liječnik, savjetnik i učitelj. Nije se bojao zaraze i pristupao je svojim gubavcima kao da su najzdraviji ljudi. Oni su ubrzo uvidjeli da su u misionaru dobili istinskog prijatelja pa su mu pristupali s najvećim povjerenjem. Kad im je uragan porušio kolibe, otac Damjan je zajedno s njima sagradio novo naselje, podigao bolnicu, otvorio dva sirotišta za djecu bez roditelja i sagradio župnu crkvu svete Filomene. Kad je biskup Maigret 1875. posjetio Molokaj, nemalo se iznenadio postignućima svoga misionara.

Glas o Damjanovom junaštvu stigao je do Amerike, Europe i njegove rodne Belgije, pa su uskoro sa svih strana na otok gubavaca počeli stizati darovi. To je ocu Damjanu znatno olakšalo posao. Kad je Damjan 1877. na svojem tijelu ugledao neke mrlje, shvatio je da će vjerojatno ogubaviti. U prosincu 1884, kad je htio oprati noge u vrućoj vodi, ništa nije osjetio. Tada je znao da je konačno obolio, a pomalo su se počeli pokazivati i drugi znakovi bolesti. Objavio je 1885. da je i on gubavac. Križni put oca Damjana dugo je trajao. Sada je sa svojim gubavcima bio posve izjednačen i još ih je bolje shvaćao. Njegovo nekoć lijepo lice nateklo je, oči su bile upaljene, glas promukao, a rane su izbile po cijelom tijelu. Otpali su mu prsti, a ostali su samo palac i kažiprst, kojima je na misi držao svetu hostiju. S vremenom je izgubio snagu i počela ga je hvatati groznica. Damjanovi gubavci obilazili su su njegov ležaj i plakali nad čovjekom koji ih je toliko ljubio. Primjer oca Damjana je djelovao pa su mu se još za njegova života na Molokaju pridružila trojica misionara, dva laika i jedan svećenik. Na Molokaj su 1888. stigle i prve milosrdne sestre. Apostol gubavca umro je u na današnji dan, 15. travnja 1889, u Kalaupapi, na otoku Molokaju (županija Kalawao, Havaji). Njegovi gubavci pokopali su ga uz crkvu svete Filomene, pod stablom, gdje je proveo prvu noć na Molokaju. Na spomeniku je pisalo: „Svetoj uspomeni na časnoga oca Damjana de Veustera, koji je umro kao mučenik ljubavi.“ Veliki škotski pisac Robert Louis Stevenson, prezbiterijanski protestant, objavio je 1890, nakon posjeta Molokaju, otvoreno pismo u čast i slavu oca Damjana, kojim je sjajno odgovorio na neke prigovore i objede ljubomornih protestantskih pastora. Damjanovo tijelo otpremljeno je na zahtjev belgijskog kralja Leopolda III. brodom u rodnu Belgiju, a 3. svibnja 1936. u Antwerpenu ga je dočekalo mnoštvo naroda, na čelu s belgijskim kraljem i kardinalom. Put do grada Leuvena i groba u crkvi svetog Josipa pretvorio se u pravi trijumf. I Damjanov rodni Tremelo podigao mu je spomenik. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 4. lipnja 1995. u Bruxellesu Damjana de Veustera blaženim, a papa Benedikt XVI. 11. listopada 2009. u Rimu svetim, u nazočnosti belgijskog kralja Alberta II, kraljice Paole i mnoštva vjernika. Nakon beatifikacije, dio Damjanovih relikvija vraćen je 1995. njegovim voljenim Havajcima, na otok Molokaj. Kad su Havaji 1959. postali američkom saveznom državom, otac Damjan izabran je kao jedan od dvojice njihovih predstavnika u Statuary Hallu (Dvorani kipova) na washingtonskom Capitolu. O njegovom životu i djelu napisane su mnoge knjige i snimljeni brojni igrani, dokumentarni i televizijski filmovi. Zaštitnik je gubavaca, izopćenika i bolesnika od AIDS-a, biskupije Honolulu i Havaja te mnogih naselja, škola, župa, crkava i kapela diljem svijeta.