Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sluga Božji Egidije Bulešić - 24. travanj

Sluga Božji Egidije Bulešić

Sluga Božji Egidije Bulešić (Egidio Bullesi), hrvatski i talijanski franjevački trećoredac, rođen je 24. kolovoza 1905. u Puli kao treće od devetero djece tehničkog crtača u pulskom vojnom brodogradilištu Franje Bulešića i Marije Diritti, u obitelji podrijetlom iz Svetvinčenta. U djetinjstvu je čudesno prebolio upalu pluća, a kasnije i španjolsku gripu. Školovao se u pulskoj osnvnoj školi „Tone Peruško“ (tada Pučka škola Svetog Martina). Za vrijeme I. svjetskog rata austrougarske vlasti iselile su obitelj Bulešić iz Pule s još oko 50 tisuća Istrana, najprije u Rovinj, potom u Mađarsku (Szeged) i na kraju u Austriju (Wagna kraj Leibnitza i Graz). Već s 13 godina počeo je raditi u pulskom vojnom brodogradilištu Uljanik kao tesarski šegrt, a potom nakon večernje škole kao tehnički crtač. Za vrijeme jedne svibanjske pobožnosti osjetio je u sebi jaki vjerski poriv. Svakog jutra išao je najprije na misu, a nakon toga na posao. Postao je 4. listopada 1920. član franjevačkog trećeg reda (uzeo je redovničko ime Ludovico/Ljudevit) i upisao se u Apostolat molitve, Klub svetog Franje, Katoličku akciju i Karitativno društvo svetog Vinka Paulskog. Njegovi duhovni uzori bili su sveti Franjo Asiški i sveta Terezija od Djeteta Isusa. Egidijev duhovni vođa bio je Tito Castagna, franjevac u samostanu svetog Antuna u Puli. Kao član franjevačkog svjetovnog reda Egidije je razvijao apostolat među mladima. Pohađao je starce i bolesnike, pomagao napuštenoj djeci. Često je hodočastio u svetište Majke Božje od milosti u Šijani. Za odsluženja vojnog roka u talijanskoj ratnoj mornarici (od 1925. do 1927) na ratnom razaraču „Dante Alighieri“, brodu s 1300 mornara, vratio je mnoge mornare i časnike vjeri. Jedan od njih, Guido Foghin, kasnije je postao franjevac i svećenik, misionar u Kini i Gvatemali. Na brodu je Egidije osnovao brodsku knjižnicu, nabavio knjige i podigao oltar.

Nakon dolaska iz vojske ostao je bez posla jer se nije želio priključiti fašističkom pokretu. Zaposlio se u brodogradilištu u Monfalconeu (Friuli-Venezia Giulia) kao tehnički crtač, stanovao kod župnika i razvio karitativnu djelatnost, naročito brinući o siromašnoj i nepismenoj djeci. Plaću je dijelio na tri dijela: obitelji, trojici braće u sjemeništu i siromasima. Za olujnog vremena, vozeći se na biciklu, zaradio je tešku upalu pluća koja je prerasla u tuberkulozu. Vratio se u Pulu i bez uspjeha se liječio u pulskoj bolnici. I teško bolestan zadržao je vedrinu i dobrotu. Preminuo je 25. travnja 1929. u Puli. Nakon smrti, po njegovoj izričitoj želji, obučen je u franjevački habit. Pokopan je na gradskom groblju u Puli, a njegov brat Eugenio, svećenik, dao je Egidijeve posmrtne ostatke 1974. prenijeti u svetište Majke Božje na otočiću Barbana kraj Grada (Friuli-Venezia Giulia). Odmah se raširio glas o njegovoj svetosti. O Egidijevom životu i djelu objavljene su mnoge knjige i rasprave. Talijanski isusovac Gabriele Navone napisao je knjigu „Nasmijani mornar“ (1975), koja je doživjela dvanaest izdanja. Istarski svećenik Marijan Jelenić objavio je knjige „Život za druge“ (1978) i „Svetac iz Pule“ (1996), a franjevac Ivan Damiš knjigu “Časni sluga Božji Egidije Bulešić, apostol mladih, svjetovni franjevac” (2009). Mnogi vjernici iskazuju Egidiju svoje štovanje i utječu se njegovom zagovoru. Često se citiraju proročke riječi njegovog župnika Antonija Santina (kasnijeg riječkog i tršćanskog biskupa) nad grobom: „Danas ne treba roniti suze. Egidije više od oplakivanja zaslužuje da mu zavidimo i da ga slijedimo. Ne treba ni moliti za njega. Naprotiv, očekujemo kišu njegovih milosti, njegov zagovor. Ne treba ni cvijeća. Cvijeće će samo niknuti iz zemlje koja ga skriva i na putovima kojima je išao sijući svoje divne kreposti. Na ovom grobu nije bogohulno reći: Isus Krist je u osobi Egidija još jednom prošao zemljom čineći dobro.“ Postupak njegove beatifikacije započeo je 1974. u Trstu, a papa Ivan Pavao II. proglasio je 1997. Egidija Bulešića časnim slugom Božjim.