SVECI MJESECA - RUJAN
1 | Sveti Egidije |
1 | Sveti Lupus iz Sensa |
1 | Sveti Jošua |
2 | Sveti Salomon Leclercq |
2 | Blaženi mučenici rujanskih progona |
2 | Sveti Vilhelm iz Roskildea |
3 | Sveti Grgur Veliki |
3 | Sveti Marin |
3 | Blažena Laura Vicuna |
4 | Sveta Rozalija |
4 | Sveta Ruža iz Viterba |
4 | Sveti Mojsije |
5 | Sveta Majka Terezija |
5 | Sveti Lovro Giustiniani |
5 | Sveti Boris i Gleb |
6 | Sveti Zaharija |
6 | Sveta Bega |
6 | Sveti Liberat |
7 | Sveti Marko Križevčanin |
7 | Sveti Anastazije (Staš) Solinski |
7 | Blaženi Giovanni Battista Mazzucconi |
8 | Mala Gospa |
8 | Sveti Sergije I. |
8 | Sveti Adrijan i Natalija iz Nikomedije |
9 | Sveti Petar Claver |
9 | Blaženi Frédéric Ozanam |
9 | Blaženi Jacques Désiré Laval |
10 | Sveti Nikola iz Tolentina |
10 | Sveta Pulherija |
10 | Sveti Theodard iz Maastrichta |
11 | Sveti Ivan Gabrijel Perboyre |
11 | Sveti Pafnucije iz Tebe |
11 | Sveti Proto i Hijacint |
12 | Ime Marijino |
12 | Sveti Guido iz Anderlechta |
12 | Blaženi Stefan Wyszyński |
13 | Sveti Ivan Zlatousti |
13 | Sveti Amat |
13 | Sveti Tobija |
14 | Uzvišenje svetoga Križa |
14 | Sveta Notburga |
14 | Sluga Božji Ivo Peran |
15 | Gospa Žalosna |
15 | Sveta Katarina Genovska |
15 | Sveti Mirin |
16 | Sveti Kornelije i Ciprijan |
16 | Sveta Eufemija |
16 | Sveta Ljudmila |
17 | Sveti Robert Bellarmino |
17 | Sveta Hildegarda iz Bingena |
17 | Sveti Stanisław Papczyński |
18 | Sveti Josip iz Copertina |
18 | Sveti Ivan Macías |
18 | Sveti Eustorgije |
19 | Sveti Januarije |
19 | Sveta Emilija de Rodat |
19 | Sveti Teodor iz Canterburyja |
20 | Sveti Andrija Kim Taegon |
20 | Sveti Eustahije |
20 | Blažena Marija Terezija od svetog Josipa Tauscher |
21 | Sveti Matej |
21 | Sveti Jona, prorok |
21 | Blaženi Elías del Socorro Nieves |
22 | Sveti Toma iz Villanueve |
22 | Sveti Mauricije i mučenici iz tebanske legije |
22 | Sveti Emeram |
23 | Sveti Lino |
23 | Sveti Pio iz Pietrelcine |
23 | Sveta Tekla |
24 | Gospa od Otkupljenja |
24 | Sveti Gerard Sagredo |
24 | Sveti Pacifik |
24 | Sveti Terencije |
24 | Blaženi Anton Martin Slomšek |
25 | Sveti Nikola von Flüe |
25 | Sveti Vinko Strambi |
25 | Blaženi Vladislav iz Gielniowa |
26 | Sveti Kuzma i Damjan |
26 | Sveta Terezija Couderc |
26 | Sveti Pavao VI |
27 | Sveti Vinko Paulski |
27 | Sveti Elzear i blažena Delfina |
27 | Blaženi Lorenzo iz Ripafratte |
28 | Sveti Vjenceslav |
28 | Sveti Ivan od Dukle |
28 | Sveti Faust iz Rieza |
29 | Sveti Mihael, Gabrijel i Rafael |
29 | Sveti Lovro Ruiz iz Manile |
29 | Službenica Božja Marija Krucifiksa Kozulić |
30 | Sveti Jeronim |
30 | Sveti Honorije iz Canterburyja |
30 | Blaženi Titus Zeman |
DEKANAT
O ŽUPI
- Povijest župe
- Župa danas
- Župna crkva
- Župni ured
- Župna crkva - brošura
- O svetom Nikoli
- Svećenici iz našeg kraja
- Sestre milosrdnice
- Raspored svetih misa
ZAJEDNICE
- Zbor mladih
- Crkveni zbor
- Ministranti
- Župno ekonomsko vijeće
- Župno pastoralno vijeće
- Župni Caritas
- Obiteljska zajednica
- Liturgijska zajednica
- Zajednica mladih
- Ministrantska zajednica
- Duhovni kutak
- Misao dana
- Putnik
- Udruga svetog Vinka Paulskog
- Dječja grupa
LINKOVI
Svetac dana - Sveti Januarije

Današnji sveti zaštitnik Januarije (San Gennaro) spominje se prvi put 432. u pismu Uraniusa, biskupa Nole. Rođen je u patricijskoj obitelji oko 275, u Beneventu ili Napulju. Bio je biskup Beneventa i Napulja, štitio je i sakrivao progonjene kršćane. Prema najstarijim liturgijskim dokumentima iz VI. i IX. stoljeća, mučeništvo svetog Januarija i njegovih drugova zbilo se u vrijeme Dioklecijanovih progonstava na današnji dan, 19. rujna, oko 305. u Pozzuoliju. Uhićen je kad je pohodio zatočene đakone i zajedno s njima umro mučeničkom smrću. Najprije je bačen divljim zvijerima u cirkusu, a kada mu one nisu željele nauditi, odrubljena mu je glava. Napuljski biskup Severus prenio je mučenikove kosti 367. iz Pozzuolija u Napulj i pohranio ih u katakombama izvan zidina. Relikvije su kasnije prenesene u Benevento, a potom u samostan Montevergine. Vraćene su 1497. u Napulj, gdje se i danas nalaze i štuju u napuljskoj katedrali.
Ime svetog Gennara usko je vezano uz povijest Napulja, čiji je glavni zaštitnik već stoljećima. Tisućljetna povijest toga grada isprepliće se s imenom, štovanjem i čudom krvi tog omiljenog sveca. Čudo se spominje od 1389, a događa se na blagdan prijenosa svečevih relikvija, u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, na današnji dan i 16. prosinca. Svečeva tvrdo zgrušana krv, koja se čuva u relikvijaru, najednom provrije i poprimi tekuće stanje. Znanost ne može objasniti ovu pojavu, samo potvrđuje da je zaista riječ o krvi. Svevišnji može čudesnim znacima proslaviti svoje svece, a ti znakovi nam mogu pomoći da porastemo u vjeri u Božju svemogućnost i dobrotu. Osim grada Napulja i napuljske nadbiskupije sveti Gennaro je i zaštitnik banaka krvi, a zazivaju ga i kod vulkanskih erupcija.

Slika: Sveti Januarije

Slika: Sveti Januarije

Slika: Sveti Januarije

Slika: Sveti Januarije

Slika: Sveti Januarije

Slika: Sveti Januarije
Svetac dana - Sveta Emilija de Rodat

Današnja sveta zaštitnica je i Emilija (Émilie) de Rodat, francuska redovnica i mističarka. Rođena je 6. rujna 1787. kao Marie-Guillemette-Émilie de Rodat u dvorcu Druelle (biskupija Rodez, departman Aveyron). Odgajala ju je njezina baka Agathe de Pomayrols u dvorcu Ginals. Emilijina baka povukla se u obnovljenu redovničku zajednicu u susjednom gradu Villefranche-de-Rouergue. Emilija je pošla za njom te je provodila vrijeme u pobožnim vježbama i posjećivanju siromaha. Vedra a istovremeno i pobožna djevojčica zapala je u svojevrsnu moralnu krizu, a preokret u duši doživjela je 1804, prigodom slušanja propovijedi na pučkim misijama. Upoznala je 1805. svećenika Antoinea Martyja koji je postao njezin duhovni vođa. Revno je čitala djela raznih duhovnih pisaca, osobito svete Terezije Avilske i svetog Franje Saleškog. U slobodno vrijeme siromašnim djevojčicama držala je vjeronauk. Triput je pokušala stupiti u neku žensku redovničku družbu, ali nije uspjela. Napokon je u svibnju 1815. otkrila svoj životni poziv. Jedna žena gorko se tužila zbog činjenice da siromašne osobe ne mogu doći do školovanja i naobrazbe.
Emilija se tada odlučila posvetiti odgoju siromašne djece. Pridružile su joj se tri djevojke (Eléonore Dutriac, Marie Boutaric i Ursule Delbreil) i s njima je u Villefrancheu (departman Aveyron, južna Francuska) osnovala 1816. Kongregaciju Svete obitelji. Bila je to nova redovnička družba s klauzurom, koja se posvetila poučavanju siromašne djece i pružala besplatno osnovnu izobrazbu. Pod umješnim vodstvom velečasnog Martyja nova je družba preživjela prvotne poteškoće i razvila se u značajnu ustanovu. Časna majka Emilija morala je za svoju ustanovu platiti težak danak: tjelesne patnje, uzrokovane bolestima, a onda i duševna previranja i teške kušnje. Osim posve kratkih predaha svetica je takvo stanje morala podnositi sve do smrti. Sve to ju ipak nije spriječilo da postane jakom i djelotvornom poglavaricom. Družba je 1832. dobila svoje konstitucije, što ih je sastavio abbé Marty, koji je umro 15. studenog 1835. Majka Emilija de Rodat osnovala je i novu granu svoje ustanove, bez klauzure, koja se brzo proširila. Bavila se ne samo školom, nego i kućnom njegom bolesnika, posjećivanjem zatvorenika, ratnih zarobljenika i nemoćnih staraca, pružanjem utočišta posrnulim djevojkama i ženama. Teško je oboljela u ožujku 1852. Na njezinom lijevom oku pojavila se zlokobna rana. Na savjet svojeg ispovjednika Pierre-Mariea Fabrea diktirala je povijest svoga života, vjerski dokument najveće vrijednosti, iako se o mističnoj strani svoje duše izražavala vrlo oprezno i suzdržano. Preminula je u Villefrancheu na današnji dan, 19. rujna 1852. U vrijeme Emilijine smrti djelovalo je 38 njezinih ustanova. Papa Pio XII. proglasio ju je 1940. blaženom, a 1950. svetom. Njezina Kongregacija Svete Obitelji (Congrégation de la Sainte Famille à Villefranche de Rouergue), s više od 520 redovnica, djeluje i danas na svim kontinentima.

Slika: Sveta Emilija de Rodat

Slika: Sveta Emilija de Rodat

Slika: Sveta Emilija de Rodat
Svetac dana - Sveti Teodor iz Canterburyja

Sveti Teodor iz Canterburyja (Theodore of Canterbury), redovnik, poznat i kao Teodor iz Tarza, osmi nadbiskup Canterburyja, rođen je 602. u Tarzu, rodnom mjestu svetog Pavla (Cilicija, danas južna Turska). Bio je grčkog podrijetla, a njegovo djetinjstvo obilježio je bizantsko-perzijski rat koji je opustošio bizantsku pokrajinu Ciliciju i okolna područja. Dobro je poznavao perzijsku i sirijsku kulturu, a školovao se u Antiohiji i Carigradu. Postao je stručnjak u različitim oblastima (astronomija, medicina, rimsko pravo, grčka retorika i filozofija). Učeni i pobožni redovnik, upoznao je dobro i latinsku literaturu, crkvenu i svjetovnu. Položio je redovničke zavjete u Rimu, gdje je neko vrijeme boravio među monasima iz kršćanskog Istoka. Papa Vitalijan poslao je Teodora 664. u Englesku kao sudionika sinode u Whitbyju (sjeverni Yorkshire), na kojoj je trebalo donijeti odluku o prihvaćanju rimske liturgije. Biskup Wilfrid iz Yorka zastupao je obnovu liturgije po rimskom uzoru dok se biskup Colmán iz Lindisfarnea borio za ostanak keltske liturgije. Tada je o ishodu spora odlučila argumentacija Teodora iz Tarza pa je na kraju pobijedila prorimska orijentacija. Kad je 664. preminuo tadašnji nadbiskup canterburyjski Deusdedit, Wighard, koji ga je trebao naslijediti, umro je u Rimu od srčanog udara za vrijeme pomazanja. Papa Vitalijan tada je na preporuku svojeg savjetnika Adriana za novog nadbiskupa Canterburyja posvetio 26. ožujka 668. Teodora iz Tarza.
Teodor je krajem svibnja 669. stigao u Englesku. Adrian, Teodorov najbliži suradnik, postao je tada opatom samostana svetog Augustina u Canterburyju (Kent, jugoistočna Engleska). Nadbiskup Teodor proputovao je cijelu Englesku. Na brojnim sinodama između 672. i 684. uspio je u Engleskoj urediti jedinstvenu, dobro organiziranu Crkvu koja je pod njegovim vodstvom doživjela puni procvat i postala neovisna od tamošnjih velikaša. Obnovio je crkveno pravo, utemeljio katedralnu školu u Canterburyju, imenovao nove biskupe i utvrdio granice biskupija koje su odgovarale političkim odnosima. Obnovitelj engleske Crkve, mirotvorac i pokretač „zlatnog razdoblja anglosaksonske naobrazbe“, postao je prvi canterburyjski nadbiskup kojem su bile podređene sve „crkve Angla“. Mnogi od njegovih učenika postali su benediktinski opati na jugu Engleske. Preminuo je 19. rujna 690. u Canterburyju. Pokopan je u opatiji svetog Augustina u Canterburyju.

Slika: Sveti Teodor iz Canterburyja

Slika: Sveti Teodor iz Canterburyja

Slika: Sveti Teodor iz Canterburyja

Slika: Sveti Teodor iz Canterburyja

Slika: Sveti Teodor iz Canterburyja

Slika: Sveti Teodor iz Canterburyja

Slika: Sveti Teodor iz Canterburyja

Slika: Sveti Teodor iz Canterburyja

Slika: Sveti Teodor iz Canterburyja

Slika: Sveti Teodor iz Canterburyja

Slika: Sveti Teodor iz Canterburyja