SVECI MJESECA - TRAVANJ

1	Sveti Hugo
1	Sveta Marija Egipatska
1	Sveti Venancije
1	Blaženi Karlo Austrijski
2	Sveti Franjo Paolski
2	Sveti Franjo Coll Guitart
2	Sveti Dominik Tuoc
3	Sveti Richard iz Chichestera
3	Blaženi Piotr Edward Dańkowski
3	Sveti Pedro Calungsod
4	Sveti Izidor Seviljski
4	Blažena Aleta
4	Sveti Benedikt Moro
5	Sveti Vinko Ferrer
5	Sveta Julijana iz Liègea
5	Sveta Maria Crescentia Höss
6	Sveti Celestin I.
6	Sveti Eutihije
6	Blaženi Michele Rua
7	Sveti Ivan de La Salle
7	Sveti Hermann Joseph
7	Sveti Henry Walpole
8	Sveta Julija Billiart
8	Sveti Albert Jeruzalemski
8	Blaženi August Czartoryski
9	Sveta Marija Kleofina
9	Blaženi Toma iz Tolentina
9	Sveti Hagaj
10	Sveti Mihael de Sanctis
10	Sveti Ezekijel
10	Sveta Magdalena od Canosse
11	Sveti Stanislav
11	Sveta Gemma Galgani
11	Sveta Elena Guerra
12	Sveti Josip Moscati
12	Sveti Julije I
12	Sveti Zeno iz Verone
13	Cvjetnica
13	Sveti Hermenegildo
13	Sveti Martin I
13	Blažena Margherita iz Castella
14	Sveta Lidvina
14	Sveta Terezija de Los Andes
14	Blaženi Alojzije Palić
15	Sveti Benedikt Josip Labré
15	Sveti Damjan De Veuster
15	Sluga Božji Petar Barbarić
16	Sveta Bernardica Soubirous
16	Blaženi Arcangelo Canetoli
16	Sveti Aron
17	Veliki četvrtak
17	Sveta Kateri Tekakwitha
17	Blažena Mariana od Isusa Navarro
17	Blaženi Rudolf iz Berna
17	Sveti Inocent iz Tortone
18	Veliki petak
18	Blažena Marija od Utjelovljenja
18	Blažena Marija Ana Blondin
18	Sveta Debora
19	Velika subota
19	Sveti Leon IX.
19	Sveti Ekspedit iz Melitene
19	Sveti Natan
20	Uskrs
20	Sveta Agneza iz Montepulciana
20	Blaženi Simone Rinalducci
20	Sveti Anicet
21	Uskrsni ponedjeljak
21	Sveti Anzelmo
21	Sveti Román Adame Rosales
21	Sveti Joseph Vaz
22	Sveti Konrad von Parzham
22	Sveti Kajo I, papa
22	Sveti Leonida
22	Sveti Teodor Sikeot
23	Sveti Juraj
23	Sveti Adalbert Praški
23	Blaženi Egidije Asiški
23	Blažena Terezija Marija od Križa Manetti
24	Sveti Fidelis
24	Sveta Marija Eufrazija Pelletier
24	Sluga Božji Egidije Bulešić
25	Sveti Marko
25	Sveti Petar od svetog Josipa Betancur
25	Blaženi Benedikt XII
26	Blaženi Jakov Zadranin
26	Majka dobrog savjeta
26	Sveti Pashazije Radbert
26	Sveti Anaklet
27	Bijela nedjelja
27	Blažena Ozana Kotorska
27	Sveta Zita
27	Sveti Antim iz Nikomedije
28	Sveti Petar Chanel
28	Sveti Ljudevit Montfortski
28	Sveti Pavao Pham Khac Khoan
29	Sveta Katarina Sijenska
29	Sveti Petar Veronski
29	Sveti Hugo iz Clunyja
30	Sveti Pio V.
30	Sveti Josip Benedikt Cottolengo
30	Blažena Paulina von Mallinckrodt

DEKANAT

Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

ZAJEDNICE

LINKOVI

Svetac dana - Sveti Hugo

Sveti Hugo

Današnji slavljenik je sveti Hugo (Hugues), biskup Grenoblea. Rođen je 1052. u gradiću Châteauneuf-sur-Isère (departman Drôme, Dauphiné, jugoistočna Francuska). Sin pobožnih roditelja, drag dječak i primjeran učenik, s 25 godina postao je kanonikom katedrale u Valenceu. Biskupom Grenoblea postao je 1080, s 27 godina, i na tom položaju ostao do kraja života, 52 godine. Nastojao je obnoviti svoju biskupiju u duhu grgurovske reforme. Crkva je u to vrijeme bila u sukobu s njemačkim carem Henrikom IV. i nastojala se osloboditi od cezaropapizma, upletanja države u crkvene poslove. Biskupi su se morali boriti protiv sebičnosti velikaša, ali i protiv svećenika, koji se nisu podvrgavali crkvenoj disciplini (trgovanje crkvenim službama i stvarima, kršenje celibata). Hugo je bio poznat po izvanrednoj, neumornoj i svestranoj aktivnosti, ali i po svojoj predanosti duhu molitve i kontemplacije.
Bio je glasovit po svojim velikim graditeljskim sposobnostima i mudrim presudama u sukobima dijecezanskih i redovničkih svećenika, klerika i svjetovnjaka. U Grenobleu je sagradio tri bolnice, središnju tržnicu, kameni most i obnovio katedralu. Proslavio se i svojim sjajnim propovijedima, kojima je obratio mnoge ljude i znatno utjecao na tadašnji javni život. Bio je veliki prijatelj svetog Brune, osnivača kartuzijanaca. Prvih 48 godina djelovanja kartuzijanaca usko je povezano s imenom i djelovanjem svetoga Huga. On im je omogućio osnivanje samostana u planini Chartreuse. Bio je njihov prijatelj i zaštitnik i sve do kraja života podupirao ih je savjetima i mnogim dobrim djelima. Preminuo je na današnji dan, 1. travnja 1132, u Grenobleu, okružen svojim dragim kartuzijancima. Već dvije godine nakon smrti, 1134, papa Inocent II. proglasio ga je svetim. Patio je od čestih glavobolja pa je kasnije postao i zaštitnik bolesnika s takvim problemima, ali i grada Grenoblea te mnogih župa i crkava diljem svijeta.

Slika: Sveti Hugo

Svetac dana - Sveta Marija Egipatska

Sveta Marija Egipatska

Sveta Marija Egipatska, pokornica i pustinjakinja, rodila se oko 344. u sjevernom Egiptu. Razmažena i lijepa kći bogatih roditelja, s 12 godina pobjegla je iz očinske kuće u lučki grad Aleksandriju. Tamo se prepustila raskalašenom životu i narednih 17 godina živjela kao plesačica, pjevačica, glumica i kurtizana. Jednog dana ugledala je skupinu hodočasnika kako se ukrcavaju u lađu za Jeruzalem pa se vođena znatiželjom i sama ukrcala na brod. Nadala se da će svojim tijelom platiti troškove putovanja. U Jeruzalemu je Marija na blagdan svetog Križa htjela s ostalim hodočasnicima ući u glasovitu baziliku. Kad god je pokušala prekoračiti prag crkve, neka ju je tajanstvena sila neprestano zaustavljala. Opazila je izvan crkve sliku Bogorodice, pala na koljena i zamolila Gospu za pomoć. Bio je to za Mariju trenutak milosti i obraćenja. Mogla je ući u crkvu i počastiti relikviju svetog Križa. Zamolila je tada Bogorodicu da joj pokaže put pokore. Osjetila je unutarnji poziv i uputila se prema rijeci Jordanu. Na izlazu iz grada neki joj je nepoznati čovjek pružio tri srebrnika da si kupi nešto hrane. Kad je stigla na obalu Jordana, ušla je u crkvu svetog Ivana Krstitelja i preporučila se njegovom zagovoru. Očistila je tijelo u rijeci, u crkvi primila svetu pričest i uputila se preko rijeke u pustinju. Tamo je započela svoj pokornički život koji je potrajao pedesetak godina. Hranila se uglavnom travama i raznoraznim bobama.

Monah Zosim iz nekog palestinskog samostana pošao je jednog dana da po pustinjačkom običaju provede dio korizme u pustinji. Tamo je susreo neobičnu pokornicu koja mu je ispričala svoj život i zadivila ga svojom mudrošću i duhovnom zrelošću. Zatim ga je zamolila da je na istom mjestu pronađe sljedeće godine na Veliki četvrtak i da joj donese svetu pričest. Zosim je to obećao i sljedeće godine ispunio svoje obećanje. Opet su se dogovorili da će se sastati za godinu dana. Kad je Zosim ponovno došao u jordansku pustinju, našao je Mariju mrtvu, a njezino tijelo bilo je neraspadnuto. Prije smrti pokornica je na tlu napisala poruku: „Oče Zosime, pokopaj tijelo ponizne Marije! Vrati zemlji što je njeno, pridruži prah prahu i u ime Božje moli za mene! Umrla sam u noći muke našega Spasitelja, okrijepljena duhovnom hranom.“ Zosim je tada shvatio da je Marija umrla još prošle godine na isti dan kad joj je podijelio svetu pričest, 1. travnja 421. Pokopao je Mariju (prema predaji uz pomoć jednog lava), vratio se u samostan te svojem poglavaru Ivanu i svojoj subraći ispripovjedio njezin čudesni život. Kasnije su brojni pisci opisali život Marije Egipatske i postala je junakinja mnogih životopisa, legendi i književnih djela (na pr. Goetheov „Faust“, „Volpone“ Bena Jonsona), a njezin život nadahnuo je brojne velike slikare i skladatelje (Gustav Mahler, Ottorino Respighi). Kao svetica Marija Egipatska bila je najprije štovana na Istoku, a potom i na Zapadu. Njezine relikvije nalaze se u talijanskim gradovima Rimu, Napulju i Cremoni te u belgijskom gradu Antwerpenu. Marijin primjer govori da slabi ljudi mogu duboko pasti, ali se uz milost Božju mogu obratiti i spasiti. Zazivaju je kod groznice, kožnih bolesti, opsjednutosti, duševnih i tjelesnih napasti, a zaštitinica je pokajnica i nekadašnjih prostitutki. Posvećene su joj mnoge crkve i kapele diljem svijeta.

Slika: Sveta Marija Egipatska

Svetac dana - Sveti Venancije

Sveti Venancije

Sveti Venancije (latinski Venantius), mučenik u III. stoljeću, rodom iz Rima, bio je biskup u Delminiju (latinski Delminium, danas Tomislavgrad). Širio je kršćanstvo po neretvanskom kraju i u Panoniji. Stradao je mučeničkom smrću 259. u Delminiju, za vladavine rimskog cara Valerijana. Njegove je posmrtne ostatke s relikvijama dalmatinskih i istarskih mučenika, po nalogu papa Ivana IV, rodom Solinjanina, opat Martin prenio u Rim (640-642) i pohranio ih u kapeli svetog Venancija uz krstionicu Lateranske bazilike. Kapela je ukrašena mozaičnim prikazima s likovima svetih Venancija, Dujma, Maura, Anastazija, Septimija, Asterija, Telija, Antonijana, Gajana i Paulinijana.

Don Frane Bulić, glasoviti hrvatski arheolog, epigrafičar, povjesničar i konzervator starina, u posebnoj je raspravi pokušao provjeriti i povezati različite vijesti o svetom Venanciju, sačuvane u nekim talijanskim i španjolskim svetačkim legendama, u kojima se njegovo djelovanje i mučeništvo neuspješno povezuje s tamošnjim krajevima. Zaključio je da je Venancije bio prvi salonitanski biskup, koji je zatim krenuo na vjerovjesničko putovanje te neko vrijeme kao biskup misionar djelovao u neretvanskoj dolini, odakle se uputio prema Panoniji, ali onamo nije stigao, jer je u gradu Delminiumu bio uhićen, osuđen na smrt i pogubljen. Bulić je zastupao mišljenje da se to dogodilo u vrijeme Valerijanova progona (257-260). Osim u Rimu i Dalmaciji, sveti Venancije je bio omiljen svetac i u španjolskom gradu Toledu.

Crkva slavi sedmoricu svetih Venancija, od kojih je najpoznatiji sveti Venancije iz Camerina (Venanzio di Camerino), rođen oko 235. Sin plemenite senatorske rimske obitelji, obratio se na kršćanstvo kao učenik svećenika Porfirija. Nije se želio odreći Krista pa mu je odrubljena glava, a zajedno s njim pogubljeno je još deset kršćana, među njima i Venancijev učitelj Porfirije te Leoncije, biskup Camerina. Prema legendi Venancije je podnio mučeništvo kao petnaestgodišnjak za progona cara Decija, 18. svibnja 250. Prikazuju ga kao rimskog plemića sa zastavom i mačem, a zaštitnik je grada Camerina (provincija Macerata, Marche), u kojem je njemu u čast podignuta i bazilika svetog Venancija. Štovanju svetog Venancija znatno je u XVII. stoljeću pridonio papa Klement X, negdašnji biskup Camerina, koji je sastavio i himne njemu u čast. Štuju ga naročito i vjernici u Abruzzu i Umbriji, a zazivaju ga kod duhovnih i materijalnih problema.

Slika: Sveti Venancije

Svetac dana - Blaženi Karlo Austrijski

Blaženi Karlo Austrijski

Blaženi Karlo Austrijski, hrvatsko-ugarski kralj (Karlo IV) i austrijski car (Karlo I) od 1916, rođen je 17. kolovoza 1887. u dvorcu Persenbeugu (Persenbeug-Gottsdorf, kotar Melk, Donja Austrija), kao Karl Franz Joseph Ludwig Hubert Georg Otto Marie von Habsburg-Lothringen, sin nadvojvode Otta i princeze Marije Josephe von Sachsen, sinovac (pranećak) cara Franje Josipa I. Odgojen je u katoličkom duhu, u kojem je djelovao čitavog svojeg kratkog života. U njemu se rano rodila ljubav za svetu Euharistiju i Srce Isusovo, a sve je važne odluke donosio uz pomoć molitve. Oženio se 21. listopada 1911. princezom Zitom iz obitelji Bourbon-Parma, s kojom je za deset godina sretnog i uzornog braka imao osmero djece. I na smrtnoj postelji Karlo je Ziti govorio: „Beskrajno te volim!“ Zbog ubojstva prestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda, u sarajevskom atentatu, 28. lipnja 1914, Karlo je postao nasljednik na prijestolju Austro-Ugarske monarhije. Nakon smrti cara Franje Josipa, 21. studenoga 1916, dok je bjesnio Prvi svjetski rat, Karlo je postao austrijski car, a 30. prosinca okrunjen je za hrvatsko-ugarskog kralja. I ovu zadaću Karlo je prihvatio kao put u nasljedovanju Krista, s ljubavlju za sve narode u svojem carstvu i brigom za njihovo dobro. Podržavao je trijalizam i nastojao da trojedina Kraljevina Hrvatska zajedno s Rijekom postane uz Austriju i Mađarsku treći, ravnopravni entitet u njegovoj carevini. Za Prvog svjetskog rata pokušavao je kao mirotvorac s državama Antante sklopiti separatni mir i preobraziti dualističku monarhiju u federativnu državu, „kao savez slobodnih naroda, saveznu državu, u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu“. Podupirao je papu Benedikta XV. u njegovim mirovnim nastojanjima. Iako u krajnje teškim vremenima, borio se za uvođenje socijalne i zdravstvene skrbi i zakonodavstva, nadahnutog kršćanskim socijalnim naukom.

Nakon kapitulacije austrougarskih postrojbi morao se 11. studenog 1918. odreći prijestolja u Austriji, a dva dana nakon toga i prijestolja u Hrvatskoj i Ugarskoj. Emigrirao je u Švicarsku. Pri drugom pokušaju (1921) da uz pomoć monarhista uspostavi vlast u Mađarskoj, bio je uhvaćen i deportiran na portugalski otok Madeiru. Živio je s obitelji u siromaštvu, u kući prožetoj vlagom. Teško se razbolio 8. ožujka 1922 (bronhitis, upala pluća, srčani udari), a bolest je prihvatio kao žrtvu za mir i blagostanje svojih naroda. Podnosio je svoju patnju bez žalopojki i oprostio svima koji su ga povrijedili. Preminuo je na današnji dan, 1. travnja 1922, u Funchalu (Madeira), s pogledom uperenim prema Presvetom Sakramentu. Kao što je podsjetio i na smrtnoj postelji, geslo njegova života bilo je: „Uvijek i u svim stvarima se zalažem što jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način“. Karlovo tijelo počiva u marijanskom svetištu Naše Gospe od Gore na Madeiri. Nakon njegove smrti osnovana je „Molitvena udruga cara Karla za mir među narodima“, a 1963. postala je i crkveno priznata molitvena zajednica. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 2004. Tada je rekao: „Neka Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi“. Blaženi Karlo Austrijski zaštitnik je Madeire, bračnih drugova, boraca za mir i brojnih obitelji. Njegova supruga, službenica Božja Zita (1892-1989) nadživjela ga je 67 godina. Karlov najstariji sin Otto von Habsburg (1912-2011), godinama zastupnik u Europskom parlamentu, bio je iskreni i postojani prijatelj Hrvatske i hrvatskog naroda.