Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sveti Deikol - 18. siječanj

Sveti Deikol

Sveti Deikol (latinski Deicolus, irski Dichuil, Dichul ili Domgall, francuski Del de Lure, Desle ili Deisle, talijanski Deicolo, Deicola), irski misionar, redovnik benediktinac, opat, rođen je oko 530. u irskoj pokrajini Leinsteru. Bio je stariji brat svetog Gala (pišemo o njemu u prilogu od 17. listopada). Školovao se zajedno s Galom u opatiji Bangor (grofovija Down) kod svetog Comgalla i svetog Kolumbana (pišemo o njemu u prilogu od 23. studenoga). Bio je jedan od dvanaestorice monaha koji su 576. pratili svetog Kolumbana na njegovom misionarskom putu u Francusku. Djelovao je s Kolumbanom kao misionar u Austraziji i Burgundiji. Sudjelovao je u osnivanju opatije Luxeuil (danas Luxeuil-les-Bains, departman Haute-Saône), u kojoj je boravio od 590. do 610. Kad je godine 610. razvratni burgundski kralj Teuderik II. protjerao svetog Kolumbana, Deikol ga zbog starosti nije mogao pratiti. Potražio je sklonište u gustoj šumi. Već je pomislio da je zauvijek izgubljen i da će umrijeti od gladi, kad je naišao neki svinjar sa svojim stadom. Svinjar ga je odveo do jezera Luthra, kraj kojeg se nalazila kapela svetog Martina, a kraj nje izvor bistre vode. Tamo je Deikol osnovao godine 611. opatiju Lure (departman Haute-Saône, Franche-Comté). Od Berthilde, udovice Weishara (Werfairea), gospodara Lurea, dobio je na dar kapelu i komad zemlje. Franački kralj Klotar II. podržao je Deikola i omogućio napredak njegove opatije. Darovao je opatiji vlastelinsko dobro, šume, vinograde i ribnjake pa se uz opatiju razvio i susjedni grad Lure.

Opat Deikol živio je u svojem samostanu isposničkim životom, a njegovi monasi djelovali su prema pravilima svetog Benedikta. Pripisuju mu se mnoga čudesa i za života i nakon smrti (svoj ogrtač vješao je na sunčevu zraku i krotio divlje životinje). Prema legendi pružio je u svojoj kapeli utočište divljem vepru kojeg je u lovu progonio kralj Klotar pa ga često slikaju s tim veprom. Uvijek je bio radostan i vedar „jer je znao da mu nitko ne može oteti Boga“. Kad je Deikol vidio da mu se približava kraj, prepustio je upravu opatije mladom monahu Kolumbanu, svojem bliskom suradniku. Povukao se u jedan mali oratorij i preminuo 18. siječnja 625. u Lureu na glasu svetosti. Zaštitnik je bolesne djece i stoke. Mnoga djeca u općini Lure još i danas nose neku verziju njegovog imena (Del, Desle, Deel i Deela), a u jednom izvoru, nazvanom njegovim imenom, majke peru odjeću bolesne djece. Naročito ga štuju stanovnici Vogeza, planinskog masiva u sjeveroistočnoj Francuskoj, gdje se nalaze i dvije slavne opatije, uz koje je vezano njegovo uspješno djelovanje (Luxeuil i Lure). Njegove relikvije nalaze se u crkvi svetog Martina u Lureu i u kapeli svetog Dela (Deikola) u Gerbamontu (departman Vosges).