Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Blaženi Jakov iz Viterba - 14. ožujak

Blaženi Jakov iz Viterba

Blaženi Jakov iz Viterba (Giacomo da Viterbo, Jacobus de Viterbo), talijanski redovnik augustinac, teolog i nadbiskup, rođen je oko 1255. kao Giacomo Capocci u Viterbu (Lazio). Postao je 1272. u rodnom gradu redovnik augustinac, u samostanu Presvetog Trojstva, pripadnik pustinjačke grane svetog Augustina. Od 1275. studirao je teologiju u Parizu, gdje mu je profesor bio glasoviti Egidije Rimski (Egidio Romano). Vratio se 1281. u domovinu i obavljao razne službe u upravi rimskih augustinaca, a neko vrijeme djelovao je i kao profesor. Kasnije se vratio u Pariz na doškolovanje, 1288. diplomirao, 1293. doktorirao, a do 1300. predavao teologiju na pariškom sveučilištu. Na prijedlog svojeg slavnog profesora Egidija Rimskog, koji ga je izuzetno cijenio, izabran je za generalnog poglavara augustinskog reda. Vratio se opet u Italiju godine 1300. i predavao na visokom učilištu u Napulju. Papa Bonifacije VIII. postavio ga je 1302. za nadbiskupa u Beneventu (Campania), a 1303. za nadbiskupa u Napulju.

Svojim žarom i revnošću osvojio je srca vjerničkog puka, a kralj Karlo II. Anžuvinac velikodušno mu je pomagao pri izgradnji nove napuljske katedrale. Prvi avignonski papa Klement V. povjerio mu je 1306. postupak za proglašenje svetim pape Celestina V, koji je iz pustinje došao na papinsko prijestolje, a zatim se odrekao te visoke časti. Nadbiskup Giacomo ozbiljno je shvatio taj zadatak pa je marljivo prikupljao svjedočanstva i obilazio mjesta na kojima je boravio sveti pustinjak. Na tom poslu u Napulju ga je 1308. zatekla smrt. Ubrzo su ga počeli štovati kao sveca, a blaženim ga je 14. lipnja 1911. proglasio papa Pio X. Jakova iz Viterba smatraju jednim od najznačajnijih teologa iz razdoblja skolastike, a dobio je i naziv, „doctor speculativus“ („misaoni doktor“). On je za razliku od sljedbenika svetog Tome Akvinskog teologiju smatrao afektivnom znanošću koja se više temelji na volji i srcu nego na razumu. Jakov iz Viterba napisao je brojna teološka djela te se ubraja među najsvjetlije zvijezde takozvane visoke skolastike. Njegovo najznačajnije djelo je „O kršćanskom upravljanju“ („De regimine christiano“), dovršeno 1303. i posvećeno papa Bonifaciju VIII.