Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sluga Božji Gerard Tomo Stantić - 24. lipanj

Sluga Božji Gerard Tomo Stantić

Sluga Božji Gerard Tomo Stantić, hrvatski svećenik, karmelićanin, rođen je 16. rujna 1876. na salašu u Đurđinu (općina Subotica, sjeverna Bačka) kao Tomo Stantić, najmlađe od sedmero djece bunjevačkih Hrvata Josipa Stantića i Đule (Julije) Jagić. Braća su ga od milja zvali Tomica. Nakon osnovne škole u Đurđinu Tomo je šest godina pohađao subotičku gimnaziju, a nakon toga se opredijelio za duhovno zvanje. Pobožni, boležljivi, krhki mladić, u karmelićanski red stupio je 9. rujna 1896. u Grazu, a svečane redovničke zavjete položio je 11. rujna 1897. Dobio je redovničko ime Gerard od svetog Stjepana kralja. Gerard je od prvog dana svojeg redovničkog života ozbiljno shvatio duhovni život. Uspinjao se napornom stazom odricanja uz duhovno vodstvo velikog karmelićanskog sveca svetog Ivana od Križa. Njegova djela postala su mu uz evanđelje izvor životnog nadahnuća. Svoj je život shvatio kao uspon prema Isusu, prema sjedinjenju s njim. Nakon zavjeta poglavari su ga uputili na studij teologije u Györ (sjeverozapadna Mađarska). U tamošnjoj katedrali zaređen je 1902. za svećenika. Godine 1903. djelovao je kao propovjedik i ispovjednik u Budimpešti.

Nakon toga upućen je kao prvi hrvatski svećenik u karmelićanski samostan u Somboru, osnovan 1904, tada dio mađarske karmelićanske provincije. U svojoj voljenoj Bačkoj proveo je ostatak života, 52 godine. Više puta je izabran za samostanskog poglavara. Otac Gerard bio je uzoran svećenik i redovnik, a isticao se svojim djelovanjem ne samo među svojim Hrvatima, nego i među Mađarima i Nijemcima. Propovijedao na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku. Bio je glasoviti propovjednik i omiljeni, blagi ispovjednik, a posebno se isticao svojom brigom prema bolesnicima. Otac Gerard je najčešće boravio u blizini crkve. Gajio je osobitu pobožnost prema malom Isusu, čiji je kip dao postaviti u samostanskoj crkvi. Često se klanjao pred svetohraništem, boravio u samostanskom hodniku ili sjedio u crkvenoj klupi. Na pitanje znatiželjnika što tamo radi toliko vremena, odgovorio bi da čeka duše. Kad bi vidio vjernika da je ušao u crkvu, otac Gerard bi mu prišao i pitao: „Želite li se ispovjediti?” Obilazio je bolesne, stare, umiruće. Odlazio je i u najudaljenije somborske salaše i ljeti i zimi, i za žege i po snijegu. Vjernici su ocu Gerardu dolazili s različitim nevoljama i kod njega nalazili božansku utjehu. Jednog dana došao je zabrinuti muškarac te zatražio molitvu i savjet. Liječnik je savjetovao njegovoj ženi da ne smije roditi više od dvoje djece jer time dovodi u pitanje svoj život. To je ženu pokolebalo i zastrašilo, a isto tako i njezinog supruga koji je planirao brojnu obitelj. Otac Gerard ga je smirio, obećao molitvenu potporu i poučio ga da se on i njegova žena ne boje onoga što je liječnik rekao, već da se boje grijeha i zato neka savjesno čine ono što su si na vjenčanju obećali. Ohrabreni blagoslovom sluge Božjega, ti su ljudi odgojili petnaestero djece. U Somboru je otac Gerard osnovao 1913. i svjetovni karmelićanski red. Priredio je molitvenik „Radost duše“ i brošuru „Cvijeće karmela“.

U pokori i samozatajenju, često do krajnjih granica, otac Gerard je prikazivao svoj život Bogu. Boravio je u sobici bez ikakvih ukrasa osim križa. Spavao je na krevetu od dasaka, skromno se hranio i nastojao biti nezamjetljiv. U dogovoru s nadbiskupom Alojzijem Stepincem želio je 1939. dovesti karmelićane u Hrvatsku, ali te planove omeo je II. svjetski rat. Njegove želje ostvarene su tek poslije njegove smrti, 1959, kada su karmelićani došli u Hrvatsku i 1960. osnovali svoj samostan u Zagrebu (Remete). Po završetku II. svjetskog rata čudom se spasio od komunističkih progona. Tri godine boravio je u franjevačkom samostanu u Subotici živeći strogim pokorničkim životom, a komunističke vlasti nisu ga otkrile. Otac Gerard Tomo Stantić preminuo je 24. lipnja 1956. u Somboru. Na sprovodu je bilo više od 10 tisuća ljudi. Njegovi posmrtni ostaci počivaju u somborskoj karmelićankoj crkvi svetog Stjepana kralja. Postupak za proglašenje blaženim i svetim započeo je 12. rujna 1985, a prvi stupanj prema njegovoj beatifikaciji završen je 21. rujna 2003. u subotičkoj prvostolnici.

Ovo je prilika da se u svojim mislima i molitvama prisjetimo plemenite, profinjene i otmjene grane hrvatskog naroda, vojvođanskih Hrvata, Bunjevaca i Šokaca. Od davnina nazočni na plodnim i pitomim ravnicama Bačke, Srijema i Banata, čuvari drevnih tradicija, raskošnih nošnji i zanimljivih običaja, dali su svoj neizmjerni doprinos hrvatskoj povijesti, kulturi, znanosti, umjetnosti i sportu, a posebno Crkvi u Hrvata. Minulih stoljeća, a naročito posljednjih desetljeća, bili su zbog svoje pripadnosti hrvatskom narodnom biću i katoličkoj vjeri izloženi progonima, asimilaciji i sustavnom odnarođivanju, ali su izdržali i ostali su na svojim vjekovnim ognjištima. Neka ih u njihovom daljnjem boljitku, napretku i opstanku prati i zagovor njihovog velikog zemljaka, sluge Božjeg Gerarda Tome Stantića!