Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Blaženi Henrik Suso - 27. siječanj

Blaženi Henrik Suso

Blaženi Henrik Suso (Heinrich Seuse), njemački svećenik, dominikanac, duhovni pisac i mistik, rođen je 21. ožujka 1295. u Überlingenu, na sjevernoj obali Bodenskog jezera (Baden-Württemberg), u plemićkoj obitelji, kao Heinrich von Berg. Umjesto prezimena strogog oca koristio je prezime pobožne i voljene majke, Seuse (latinski Suso). S 13 godina stupio je u dominikanski samostan u Konstanzu (jugozapadna Njemačka, Baden-Württemberg). U Konstanzu se školovao i od dvadesete do četrdesete godine živio u strogoj pokori. Školovao se najprije u Strasbourgu (vjerojatno od 1319. do 1321), a od 1324. do 1327. na visokoj školi u Kölnu, gdje mu je učitelj bio glasoviti teolog, filozof i mistik, Meister Eckhart, a kolega Johannes Tauler, također čuveni mistik, propovjednik i teolog. Nakon povratka u Konstanz, 1327, djelovao je kao profesor te kao misionar i propovjednik, od Švicarske do Nizozemske. Zbog klevete i druženja s prijepornim Meisterom Eckhartom imao je problema s dominikanskim poglavarima, od 1329. do 1334. nije smio predavati, a 1330. morao se u Maastrichtu braniti od optužbe za krivovjerje. Od 1340. djelovao je kao prior dominikanskog samostana u Konstanzu. Jednom zgodom propovijedao je o otajstvu svete mise i o proživljavanju pobožnosti za vrijeme pretvorbe. Kao primjer iznio je uspomenu na pobožnost svoje majke. Heinrichova majka bila je izuzetno pobožna kršćanka. Svaki dan je odlazila na misu i često se pričešćivala. Mali Heinrich često je majku pratio u crkvu i vidio da majka za vrijeme pretvorbe plače. Dječaku je to bilo čudno pa je zapitao majku: „Mama, mora li se plakati za vrijeme pretvorbe?“ „Ti ne moraš, sine!“-odgovorila mu je majka. „A ti moraš, mama?“ Majka je tada rekla: „Sine, svaka pretvorba je Veliki petak. Moja duša tada vidi Spasitelja kako ga polažu na križ, kako mu probijaju ruke i noge, kako umire. Ja u duhu gledam svoga Boga, kako svaki put u pretvorbi obnavlja svoju smrt. Zato, eto, prolijevam suze.“ Prolazile su godine, a mali Heinrich postao je učeni dominikanac koji je napisao mnoga djela, a na vrhuncu svoje slave, 1350, napisao je i „Knjižicu vječne mudrosti“, najljepši plod njemačke mistične književnosti. I u toj knjizi prisjetio se svoje majke: „Taj odgovor da je svaka pretvorba Veliki petak, odgovor je jedne priproste žene. Pa ipak, nešto toliko duboko i toliko lijepo krije se u tom odgovoru, da to nijedan znanstvenik ne bi mogao dublje i ljepše iskazati.“

Heinrich (često se služio književnim pseudonimom Amandus) bio je izvrstan pisac, obdaren neobično bujnom maštom i živahnim stilom. Mistik i čovjek velikoga srca, u svojem mističnom zanosu podsjećao je na svetog Bernarda i svetog Franju Asiškog. Nazivali su ga prvim „pjesnikom svete ljubavi“. Ostavio je za sobom i životopis te pisma, koja su i danas tražena i rado čitana literatura. Mnogo je trpio kao i drugi mistici pa kod njega nalazimo smisao za patnju kao naknadu za ljudske grijehe. Trapio se pa je 16 godina kao odjeću za spavanje koristio noćnu košulju sa 150 oštrih mjedenih čavala, okrenutih prema tijelu. Tek kad mu se jednom na Duhove ukazao anđeo i prišapnuo mu da Gospodin traži da prekine s tom pokorom, bacio je tu odjeću u Rajnu. Isusov križ i muka bili su i za njega kao za svetog Pavla „Božja sila i Božja mudrost“. Heinrich je bio veliki štovatelj Blažene Djevice Marije. Bio je duhovni savjetnik mnogim dominikancima i duhovnoj zajednici nazvanoj „Gottesfreunde“ („Božji prijatelji“). Naročiti utjecaj imao je kod ženske dominikanske grane, posebno u samostanima St. Katharinental kod Diessenhofena (švicarski kanton Thurgau), a sa časnom sestrom Elsbeth Stagel, nadstojnicom dominikanskog samostana u Tössu (Winterthur, kanton Zürich), ostvario je blisku suradnju. Ona je prevela neka Heinrichova djela s latinskog na njemački i sačuvala mnoga njegova pisma. Od 1348. boravio je u Ulmu, a pred smrt bio je i prior tamošnjeg dominikanskog samostana. U Ulmu, gradu na Dunavu (Baden-Württemberg) Heinrich Seuse je i preminuo, 25. siječnja 1366. Blaženim ga je proglasio 1831. papa Grgur XVI. Često ga prikazuju s Presvetim imenom Isusovim na grudima. Romansiranu biografiju blaženog Henrika Susa, pod naslovom „Sluga vječne mudrosti“ (1930), napisala je značajna hrvatska književnica Sida Košutić (1902-1965).