Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sveti Karlo iz Sezzea - 7. siječanj

Sveti Karlo iz Sezzea

Sveti Karlo iz Sezzea (Carlo da Sezze), talijanski franjevac laik, mistik, rođen je 19. listopada 1613. u Sezzeu (provincija Latina, Lazio), u seljačkoj obitelji, kao Giancarlo Marchionne, sin Ruggera Marchionnea i Antonije Maccioni. Obitelj Marchionne živjela je skromno i pobožno, a imali su sedmero djece. Majka je malog Giancarla već u djetinjstvu zavjetovala dragom Bogu. Dječak je od malih nogu sanjao o svećeničkom zvanju, ali nije bio dobar učenik. Jedva je naučio čitati i pisati. Jednom ga je strogi i nasilni učitelj izmlatio pa su ga roditelji prestali slati u školu. Otac je tada Giancarlu povjerio čuvanje ovaca i radove s volovima. Kad god bi uhvatio priliku, mladi pastir je utonuo u molitvu ili čitao životopise svetaca. Posebno je štovao Majku Božju, ona mu je uslišala mnoge molbe i poslala mu znak da postane redovnik. Stupio je u franjevački novicijat 1636. u Nazzanu, nedaleko Rima, i uzeo redovničko ime Carlo. U vrijeme novicijata prolazio je teške kušnje, česte noćne nasrtaje Zloga i doživljavao bolne vizije. Najveća utjeha bio mu je Spasitelj i njegova Majka. Radosno je posluživao kod svete mise, krunica mu je uvijek bila u rukama, a svake subote postio je o kruhu i vodi. Osim službe sakristana obavljao je najrazličitije poslove u franjevačkim samostanima nedaleko Rima (kuhar, vratar, vrtlar, sakupljač milostinje) pa je bio zadužen i za samostanskog magarca te za sakupljanje drva. Bio je milosrdan i priprost fratar, uvijek spreman na dobra djela. Želio je postati misionar u Indiji, ali to se nikada nije ostvarilo. Imao je česte vizije i zapadao je u ekstaze, a posjedovao je razne Božje darove: razumijevanje Svetog pisma, doživljaj Božje nazočnosti, prisutnost svoga anđela čuvara, čitanje srdaca, proročanstva. Ponekad je u molitvi lebdio zrakom, ukazivala mu se Majka Božja s malim Isusom i smio je malog Isusa držati u naručju. Kad je zbog teške bolesti zaželio umrijeti, čuo je glas iz svetohraništa: „Zar bi htio biti bez križa?“ Na smrt je gledao pomirljivo: „Smrt je poljubac duše i njezinog najdražeg Boga.“ Do 1640. boravio je u različitim samostanima, a nakon toga u rimskom samostanu svetog Franje (San Francesco a Ripa).

Pravo čudo dogodilo se 1. listopada 1648. u Rimu. Brat Carlo je vodio magarca kraj crkve svetog Josipa (Capo le Case). U crkvi je upravo trajala misa pa je Carlo zavezao magarca i kleknuo kraj otvorenih vrata. Za vrijeme pretvorbe, u času podizanja, Carlo se zagledao u hostiju u svećenikovim rukama. Svijetla zraka, poput strijele, poletjela je iz hostije i pogodila brata Carla ravno u srce. Carlo je ustao i nastavio hodati s otvorenom ranom u ravnini srca. Bila je to živa rana, iz koje je tekla krv pa je na to mjesto morao stavljati zavoje. Kad je izbila epidemija kuge, 1656, zdušno je pomagao oboljelima. Isus mu je poručio, a poglavari potvrdili da mora napisati svoj životopis. Od 1661. do Velike Gospe 1665. napisao je uz pomoć Presvete Djevice svoj životopis u sedam knjiga i 112 poglavlja. Kad se na svoj imendan, 4. studenoga 1666, nalazio u Treviju (Umbrija), kod sestara Svetog Križa, brat Carlo je molio: „Gospodine, ako je u skladu s tvojom svetom voljom, daj mi da postanem svetac kao moj zaštitnik, sveti Karlo Boromejski.“ Na Silvestrovo, 1669, teško se prehladio i obolio. Zamolio je da ga spuste na zemlju i klečeći na koljenima primio je pobožno Isusa. Spustio se zatim na skromni ležaj i primio posljednju pomast. Tada se zažario u licu i u zanosu rekao: „Hvala ti, Gospodine! Duša Klementa IX. upravo je izišla iz čistilišta i ulazi u nebo.“ Tako se ispunilo proroštvo koje je izrekao tom papi, koji ga je na umoru zamolio za blagoslov: „Sveti oče, vidjet ćemo se opet na dan Sveta tri kralja, pred Isusom.“ Brat Carlo je doista preminuo na Tri kralja, u Rimu, 6. siječnja 1670. Nakon smrti liječnici su napravili obdukciju i na Carlovom srcu pronašli ranu, a ispod ožiljka pojavio se čavao veličine kažiprsta i pretvorio se pred svjedocima u križ. Srce s ranom je izvađeno i čuva se u posebnom relikvijaru. Njegove relikvije čuvaju se u rimskoj crkvi svetog Franje. Blaženim ga je proglasio 1882. papa Leon XIII, a svetim 1959. papa Ivan XXIII. Zajedno sa svetim Lidanom sveti Carlo je zaštitnik svog rodnog grada Sezzea i biskupije Latina-Terracina-Sezze-Priverno.