Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Sveti Odilo - 1. siječanj

Sveti Odilo

Sveti Odilo (Odilon de Cluny), rođen oko 962. u dvorcu Mercœur kod Saint-Cirguesa (departman Haute-Loire, Auvergne, jug središnje Francuske) u plemićkoj obitelji, sin Berauda de Mercœura i Gerberge, bio je peti opat glasovite benediktinske opatije u Clunyju (departman Saône-et-Loire, Burgundija) i na tom položaju ostao 54 godine. Slavna opatija u Clunyju bila neovisna o svjetovnim vlastima pa je to pogodovalo njezinom procvatu. Nazivali su je čak „drugim Rimom“, a papa Urban II. izjavio je da Cluny blista nad svijetom kao neko drugo sunce. Cluny su proslavili njegovi monasi znanstvenici, umjetnici, ukrasitelji rukopisa, propovjednici, ispovjednici, isposnici, molitelji, krčitelji šuma i šikara. Svi su oni učinili velike stvari za razvoj zapadne kršćanske kulture, a njihov poglavar, vrhovni opat, bio je svojim utjecajem i ugledom odmah do pape. Sveti Odilo, peti opat u povijesti Clunyja, bio je sitna rasta, boležljiv i osjetljiv, ali je u duhovnom pogledu bio pravi div i mudri, ustrajni apostol Krista Gospodina. Već se u djetinjstvu opredijelio za duhovni poziv i školovao se u sjemeništu svetog Juliena u Brioudeu (Auvergne). U benediktinsku opatiju Cluny stupio je 991. Narednih 58 godina svoga života zdušno je ostvarivao benediktinsko životno načelo: „Moli i radi!“ Tada je u samostanu boravilo gotovo 400 redovnika, a Odilo se toliko isticao među njima da je 993. imenovan zamjenikom opata Mayeula, a 994. opatom. Tada je i zaređen za svećenika. Brzi razvoj i napredak opatije pod njegovim vodstvom dogodio se zbog njegove plemenitosti, milosrđa, poduzetnosti i organizacijskih sposobnosti. Bio je čovjek molitve i pokore (nosio je košulju od kostrijeti), gorljiv u promicanju redovničkog zajedništva i pobožnosti. Dao je podići veličanstvenu zgradu opatije, a kad je 1006. i opet od 1028. do 1033. zavladala velika glad, prodao je i dragocjene crkvene predmete kako bi pribavio hrane za siromahe i nevoljnike te je spasio od smrti na tisuće duša. Proglasio je 1041. „Primirje Božje“, kako bi zaustavio vojna neprijateljstva zbog navodnih vjerskih razloga. Zapravo se u tom razdoblju (od petka do ponedjeljka, došašće, korizma) trgovalo kako bi ljudi mogli preživjeti, a ugroženim osobama koji su našli utočište u crkvama, zajamčena je sigurnost.

Reformirao je benediktinske samostane, proširio djelovanje reda na Španjolsku, a pravila svetog Benedikta zamijenio je u Clunyju pravilima svetog Izidora Seviljskog. Neprestano je molio za duše pokojnika. Da bi pomogao dušama u čistilištu, ustanovio je oko 1030, na dan 2. studenoga, poslije svetkovine Svih svetih, svečano bogoslužje za pokojnike. Njegovu praksu preuzela je kasnije cijela Crkva pa je on najzaslužniji za uvođenje proslave Dušnog dana. Proširio je broj samostana pod upravom Clunyja s 37 na 65. Nije prihvatio nadbiskupski položaj u Lyonu. Svojim izvrsnim odnosima s papama, vladarima i uglednim biskupima znatno je pridonio promicanju monaškog života. Izjavio je jednom da bi radije dospio u pakao zbog svojeg milosrđa nego zbog svoje strogosti i okrutnosti. Svoje najljepše propovijedi posvetio je misteriju utjelovljenja i neizmjernoj važnosti Majke Božje u životu Crkve. Iskoristio je svoj utjecaj za borbu protiv simonije (trgovanje crkvenim službama i povlasticama). Devet puta je putovao u Italiju i sudjelovao na mnogim sinodama, a 1046. bio je nazočan krunidbi Heinricha III. u Rimu. Poticao je u svojim samostanima znanost i umjetnost, a monahu Radolphusu Glaberu povjerio je pisanje povijesti onog vremena. Opat Odilo, glasovit i omiljen daleko izvan granica svoje opatije, prozvan i „arkanđelom monaha“, preminuo je na današnji dan, 1. siječnja 1049, za vrijeme vizitacije samostana u Souvignyju (departman Allier, Auvergne). Njegov životopis napisao je 1063. sveti Pier Damiani. Relikvije svetog Odila počivale su u samostanu u Souvignyju, a zapalili su ih 1793. bezbožni revolucionari. Sveti Odilo zaštitnik je duša u čistilištu, a zazivaju ga bolesnici od žutice.