Abecedni popis - svetkovine, blagdani, spomendani

Blaženi Serafin Kodić Glasnović i Anton Muzić - 5. studeni

Blaženi Serafin Kodić Glasnović i Anton Muzić

Hrvati su od subote, 5. studenoga 2016, bogatiji za dvojicu novih blaženika. Na crkvenoj svečanosti u Skadru među 38 mučenika iz Albanije, ubijenih između 1945. i 1974, beatificirana su i dvojica kosovskih Hrvata, fra Serafin Kodić Glasnović iz Janjeva i don Anton Muzić iz Letnice (Vrnavokolo). Katedrala svetog Stjepana u Skadru bila je premalena da primi sve one koji su željeli sudjelovati na misi. Mnogi su ostali u dvorištu crkve, a brojni i iza ograda. Bilo je tamo najmanje 3000 ljudi. Među njima je bilo i oko 1000 Hrvata, uglavnom Janjevaca i Letničana iz Zagreba, Kistanja, Bočina, Janjeva i Letnice. Došli su u 11 autobusa, ali i osobnim automobilima. Mnogi hodočasnici iz Hrvatske usput su iskoristili priliku da obiđu Janjevo i Letnicu, u kojima je ostalo još vrlo malo Hrvata. Dekret o mučeništvu 38 umorenih između 1945. i 1974. za katoličku vjeru iz Albanije proglasio je kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetaca, 26. travnja 2016, a postupak beatifikacije počeo je još 10. studenoga 2002. Kardinal Amato predvodio je euharistijsko slavlje u Skadru, a među biskupima koji su koncelebrirali bila su i petorica hrvatskih biskupa, Želimir Puljić, Antun Škvorčević, Mate Uzinić, Tomo Vukšić i Pero Sudar.

Blaženi Serafin Kodić Glasnović (Serafin Gjon Koda), franjevački svećenik i mučenik, rođen je 25. travnja 1893. u Janjevu, kosovskom selu, 12 kilometara jugoistočno od Prištine. Bio je sin Gašpara i Antonije rođene Rodić, a na krštenju je dobio ime Ivan. Franjevački habit obukao je već sa šesnaest godina, 1909, a uzeo je redovničko ime Serafin. Svečane zavjete položio je 28. travnja 1915. Kao redovnik Reda manje braće za svećenika je zaređen 30. lipnja 1915. Teološke studije započeo je u Skadru, na franjevačkoj bogosloviji, a zatim u austrijskom gradu Grazu. Nakon Prvog svjetskog rata ostao je u Albaniji i nije dolazio u Janjevo. Kraljevina SHS bila je poznata po nemilosrdnom progonu Albanaca, a na osobit način katoličkih intelektualaca i svećenika koji su bili nositelji pismenosti i kulture albanskog naroda i kosovskih Hrvata. Službu župnika fra Serafin obnašao je na nekoliko župa: Dushman, Shalë, Prekal, Bushkash, Vukël i na kraju u Lješu (Lezhë), a u svojoj franjevačkoj provinciji bio je definitor, ekonom i profesor. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Janjevo je posjetio nekoliko puta. Uspostavom komunizma i režima albanskog komunističkog diktatora Envera Hoxhe, nakon Drugog svjetskog rata, uslijedilo je razdoblje velikih progona Katoličke Crkve. Fra Serafin, razborit i oštrouman duhovnik, bio je uhićen i mučen zbog lažne optužbe. Zlikovci su mu oštetili dušnik pa je od posljedica zlostavljanja preminuo 11. svibnja 1947. u u Lješu (sjeverozapadna Albanija), u franjevačkom samostanu, tada pretvorenom u bolnicu. Medicinska sestra Marie Ndoja brinula se o njemu u samostanu te ga je kasnije kriomice pokopala ispod masline u samostanskom vrtu. Nakon pada komunističkog režima ona je 1994. pokazala mjesto gdje je njegov grob. Kasnije je fra Serafin pokopan u temeljima sadašnje franjevačke crkve Navještenja Blažene Djevice Marije u Lješu.

Drugi hrvatski blaženik s Kosova, don Anton Muzić (Muzaj), svećenik i mučenik, sin Dejka i Dile Muzić, rođen je 12. svibnja 1921. u selu Vrnavokolu (župa Letnica, općina Vitina, jugoistočno Kosovo), oko 60 kilometara udaljenom od Prištine, a 30 kilometara od Skopja. Srednju školu završio je u Papinskom sjemeništu u Skadru, a 1938. otišao je u Rim, u Kongregaciju za propagandu vjere, i studirao na Gregorijanskom sveučilištu. Za svećenika je zaređen 19. ožujka 1945. u Rimu. Nakon povratka u Albaniju, imenovan je 1946. nadbiskupijskim kancelarom. Komunistički zlotvori uhitili su ga 20. svibnja 1947. Odveden je u istražni zatvor gdje je bio neljudski mučen jer se nije htio odreći svoje vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Svojim je kolegama zatvorenicima rekao: „Ako jednog dana vidite članove moje obitelji, recite im da sam potpuno nevin i da umirem za svoju vjeru u Krista“. Ne bi li mu slomili duh, od 1. listopada 1947. zlikovci su prisilili don Antona da petnaest dana, danonoćno, nepomično stoji pred zidom, a za to su ga vrijeme neprestano polijevali vodom. Promrzlog i nemoćnog ostavili su ga da spava na golom podu. Zbog takvih neljudskih uvjeta obolio je od tuberkuloze. Nakon što su mu slomili ruke i noge, vidjevši da je na pragu smrti od zadobivenih rana, nakon suđenja, 14. siječnja 1948, pustili su ga iz zatvora. Od posljedica mučenja, u proljeće 1948 (točan datum nije poznat), umro je u strašnim bolovima, ležeći ispod stepenica na ulazu u zgradu nadbiskupije u Skadru.
Ovo je prigoda da se usrdno pomolimo za sve albanske i kosovske kršćane i katolike, a naročito za kosovske Hrvate koji su, premda brojem mali, ostavili neizbrisiv trag u hrvatskoj Crkvi, povijesti, gospodarstvu, kulturi i sportu. Hrvatska nacionalna manjina na Kosovu danas je malobrojna i iz godine u godinu u sve je težoj situaciji. Iako su Hrvati stara manjina na Kosovu (župa svetog Nikole u Janjevu stara je više od 700 godina), sada ih je u ukupnom broju kosovskog stanovništva 0,017%. U Janjevu (općina Lipljan) danas živi oko 300 Hrvata, dok ih je u Letnici oko 50. Posljednji popis, kojem su se odazvali Hrvati, bio je 1991, a tada ih je na cijelom Kosovu živjelo oko 8800 (u Janjevu 2859). Nekoliko Hrvata živi i u gradovima, no oni su izuzetak. Raspad Jugoslavije i ratna zbivanja na Kosovu natjerali su većinu kosovskih Hrvata na izbjeglištvo u Hrvatsku, najviše u Zagreb, Slavoniju i Dalmaciju (Kistanje). Janjevo je dalo dvadesetak svećenika i isto toliko časnih sestara, ali oni se sada nalaze u Hrvatskoj i diljem svijeta. U Letnici se nalazi svetište Majke Božje Letničke, ujedno i letnička župna crkva. Župu Letnica, svojevrsnu hrvatsku enklavu, čine još sela Vrnez, Vrnavokolo i Šašare, i zaseoci Zagrađe i Veselica. U Letnici je 1991. živjelo 776 Hrvata, u Vrnezu 787, u Vrnavokolu 865, a u Šašarama 1569. Još 334 Hrvata živjela su u ostalim dijelovima općine Vitina, najvećim dijelom u selima Kabaš i Binač, južno od mjesta Vitine. Janjevski i letnički Hrvati su srodni i jezikom i podrijetlom, ali među njima postoje i razlike, ne samo zbog prostorne odvojenosti, već i zbog načina života. Janjevo je oduvijek urbano mjesto, a njegovi stanovnici po tradiciji obrtnici i trgovci, dok su Letničani zemljoradnici.