DEKANAT

• Jastrebarski dekanat

O ŽUPI

• Povijest župe
• Župa danas
• Župna crkva
• Župni ured
• Župna crkva - brošura
• O svetom Nikoli
• Svećenici iz našeg kraja
• Sestre milosrdnice
• Raspored svetih misa

ZAJEDNICE

• Zbor mladih
• Crkveni zbor
• Ministranti
• Župno ekonomsko vijeće
• Župno pastoralno vijeće
• Župni Caritas
• Obiteljska zajednica
• Liturgijska zajednica
• Zajednica mladih
• Ministrantska zajednica
• Duhovni kutak
• Misao dana
• Putnik
• Udruga svetog Vinka Paulskog
• Dječja grupa

LINKOVI

• Glas Koncila
• Veritas
• Zagrebačka nadbiskupija
• Hrvatski Caritas
• Hrvatska biskupska konferencija
• Hrvatski katolički radio
• Molitvenik

Proživimo svoj život dostojanstveno, na dobro svih koje susrećemo 04.09.2013. 09:26:00 Srce svakog jaskanskog vjernika, župljana Župe svetog Nikole biskupa u Jastrebarskom, ali i okolnih gradskih župa te župa Jastrebarskog dekanata, bilo je ispunjeno radošću, srećom i ganućem kada je u nedjelju, 30. lipnja 2013, ugledalo visoki, dragi lik Ivana Bingule u mladomisničkoj odjeći. Na taj je dan, u idealnim vremenskim uvjetima, pred oko 1500 ljudi, naš Ivan Bingula, Jaskanac, svakom žitelju našeg grada i kraja znan i kod svih izuzetno omiljen mladić, dugogodišnji istaknuti glumac Gradskog kazališta Jastrebarsko, popularni orguljaš i pjevač jaskanskog župnog zbora, proslavio svoju Mladu misu. Kako bismo taj događaj i njegovog protagonista još više približili našim čitateljima, zamolili smo velečasnog Ivana za razgovor. Slika: Ivan Bingula - mladomisnik Nedavno je u našoj župi na doista prekrasan, možemo slobodno kazati veličanstven način proslavljena tvoja Mlada misa. Kakvi su tvoji dojmovi o tom za nas a vjerujem i za tebe nezaboravnom događaju, sada, nakon dva mjeseca ? Kad god sam sreo nekoga tko je sudjelovao na slavlju Mlade mise, imao je samo riječi pohvale. Počevši od naših domaćih župljana pa sve do dragih nam gostiju. Bilo je predivno vidjeti naše župne prostore ispunjene vjernicima, a tek tako svečano organiziranu proslavu... To sve govori koliko ovakav događaj znači našim župljanima. Proslave Mlade mise se razlikuju od župe do župe, a ova naša je bila uistinu svečana i predivno organizirana. Bez konkretne pomoći naših vjernika svega toga ne bi bilo pa ovim putem zahvaljujem svim župljanima koji su darovali svoje vrijeme i sredstva kako bi ovo župno slavlje bilo tako svečano. Hvala svima koji su pomogli svojim prilozima te smo mogli prirediti i popratne sadržaje koji su olakšali samo sudjelovanje u liturgijskom slavlju, a posebno moram pohvaliti našeg župnika prečasnog Stjepana Rožankovića za svu pomoć i organizaciju svih događaja. Uoči Mlade mise imali smo i trodnevnu pripravu. Puno toga se taj tjedan događalo, a sve se odvijalo u svečanom ozračju. Počevši od dragih propovjednika pa do raznih zborova koji su svojim pjevanjem uzveličali te dane. Sve te drage slike i osjećaje uvijek ću nositi u svome srcu. Svaki susret sa dionicima tog slavlja ponovno mi govori koliko su naši ljudi radosni i ponosni što su mogli u te dane svečanije ispovjediti vjeru u Boga Stvoritelja i Spasitelja te zahvaliti za sve one trenutke koje su utkali u moj život, za sve poticajne riječi i svaku žrtvu kojom su me pratili proteklih godina. Neka nas dragi Bog blagoslovi obiljem takvih radosnih životnih trenutaka! Odrastao si u jaskanskom kraju koji je Crkvi u Hrvata u prošlosti dao brojne duhovne velikane, u vjerničkoj obitelji. Od malih nogu si ministrirao, svirao i pjevao u crkvi. Koliko je to utjecalo na tvoj odabir svećeničkog zvanja i kada si zapravo u sebi osjetio taj poziv? Je li ta odluka u tebi sazrijevala postepeno ili se dogodila u nekom trenutku? Ponosan sam što sam rođen u ovom gradu i kraju koji je dao tolike svete primjere čvrste vjere i odanosti Bogu i Domovini. Mnogi su u mojoj odluci „imali svoje prste“... Među njima svakako Duh Sveti. Od prvog susreta sa župom koji pamtim, kad me pokojna prabaka Barica odvela u našu župnu crkvu, a ja sam tada čuo orgulje i već ih zaželio svirati, na što se ona samo nasmijala, do redovitih posjeta župnika našoj pokojnoj šukunbaki Dragici, koja je brata Marijana i mene prva učila pjevati, do obiteljskih odlazaka u crkvu, pa preko susreta sa župnicima, kapelanima i časnim sestrama pa sve do ozbiljnijeg promišljanja u blizini oltara. Teško je istaknuti trenutak u kojem bi ta odluka bila „svečano donesena“. Kako ste i sami rekli, ona je postepeno sazrijevala u meni, a nju su pratili česti susreti sa Živim Bogom prisutnim u liku hostija koje su prikazivali upravo naši svećenici. Mnogo je bilo trenutaka u kojima sam se pitao je li upravo to moj životni put.? U pomoć bi mi tada pritekli mnogi dragi svećenici našega kraja, naš župnik, zatim vlč. Petar Ribarić i vlč. Gojislav Kovačić, a posebno pater Bruno Trusić, koji su svojim savjetima i blizinom pomogli da i ja taj životni put prepoznam kao svoj. Moje zvanje, kao i zvanje svih svećenika i redovnica, Božji je dar te nije nešto samo moje. Zvanje je to i naših župljana i svih koji su se utkali u moj život te me svih ovih godina pratili molitvom i dopustili mi da razvijem mnoge darove koje mi je Gospodin darovao kako bih i preko njih prepoznao Božji poziv. Glazba je od rane mladosti na neki način sastavni dio tvojeg života, kako u crkvi tako i izvan nje (sviranje sintesajzera i orgulja, župski pjevački zbor, grupa „Mirakul“, oktet bogoslova, vokalni sastav Antiphonus itd). Slika: Ivan Bingula - mladomisnik Kažu da je pjesma dvostruka molitva… Koliko je glazba odredila tvoj život i kako vidiš njezinu ulogu u tvojem budućem svećeničkom životu? Crkva je prvo mjesto mog bavljenja glazbom. Pjevanje u dječjem zboru kod s. Rahele, s. Tihomile te počeci sviranja orgulja kod s. Paule. U isto vrijeme sviranje u bendu, a kasnije još mnogo toga. Gotovo da ste sve nabrojali. Bili su to lijepi trenuci, a sad se bavim glazbom koliko stignem. Često se šalimo na račun pjevane molitve kako smo u dvostrukoj prednosti dok pjevamo, no ne treba zaboraviti ni onu redovitu svakodnevnu molitvu. Pjevanje i bavljenje glazbom Božji je dar koji treba razvijati, a najbolje se razvija kad se podijeli s drugim. Glazba ima svoje posebno mjesto u bogoslužju. Od samih početaka Crkve prve zajednice su se okupljale i pjevale psalme, hvalospjeve i duhovne pjesme. Glazba, kako ona zdrava narodna i svjetovna, a tako i crkvena, dio je mene, a to će i uvijek ostati. Pjevajmo Bogu na slavu i sebi za dušu! Nakon završene osnovne škole nisi se odmah uputio u sjemenište već si nastavio školovanje u zagrebačkoj XI. gimnaziji, iako vjerujem da je već tada u tebi sazrela odluka o svećeničkom zvanju. Na taj si način još bolje upoznao svijet i život oko sebe pa je i to bila svojevrsna priprema za budući posao „dobrog pastira“. Kako danas gledaš na tu odluku? Poput mojih vršnjaka došlo je vrijeme za odluku, koju školu upisati, a iako sam u sebi mislio krenuti u Dječačko sjemenište na Šalati, ipak sam se upisao u XI. gimnaziju. Odluka je već bila prisutna u mom srcu, ali s usana je konačno izašla nakon gimnazije. Te četiri godine samo su učvrstile moju odluku da konačno krenem na Bogosloviju i nisu mi nimalo škodile. Klasična gimnazija na Šalati ima svoje prednosti, no zahvaljujući kvalitetnom profesorskom kadru u XI. gimnaziji i ravnatelju prof. Josipu Arnušu imali smo ljudski i vjernički obilježene srednjoškolske dane. Svakodnevna putovanja autobusom, razgovori, susreti s novim ljudima, sve je to doprinijelo razvoju i širini pogleda na život, a opet nije umanjilo moja uvjerenja i moje životne odluke. Slika: Ivan Bingula - mladomisnik Školovanje u svjetovnoj gimnaziji omogućilo je i produžetak tvoje glumačke karijere koju si započeo već u osnovnoj školi. U Gradskom kazalištu Jastrebarsko ostvario si niz nezaboravnih uloga (doktor Dolittle, pjesnik Cvjetinić u „Ljubici“, milicijski inspektor Boro u „Kidaj od svoje žene“, gospodin Darling i kapetan Kuka u „Petru Panu“). I veliki papa Ivan Pavao II. godinama se bavio kazalištem i kao glumac i kao pisac. Koliko su ta kazališna iskustva značila u tvojem ljudskom i duhovnom rastu? Da, tijekom te četiri godine dobio sam i produženi boravak u jaskanskom kazalištu, a bio je tu i jedan izlet na kazališne daske za vrijeme studija. Tijekom naše pripreme za svećeničku službu imali smo predavanja o odnosu svećenika i kulture, a tako nam je i naš pomoćni biskup mons. dr. Ivan Šaško govorio o istinskoj ljubavi prema kazalištu, prema glumi, kako glumac utisne dio sebe u svaku ulogu, ali istovremeno i sama uloga, sam lik oblikuje glumca u stvarnom životu. Bogu hvala, imao sam zanimljive i obogaćujuće uloge, a i Vama hvala na tome što ste mi ih dodijelili te sam mogao zajedno s njima i ja ljudski i duhovno rasti. Svo to vrijeme provedeno u kazalištu samo je pomoglo razvoju komunikacijskih vještina i oslobađanju od treme, a i dovelo je do razvoja mnogih prijateljskih odnosa koji su obilježili jedno vrijeme mojega života te ostavili neizbrisiv trag. Drago mi je da ste spomenuli bl. papu Ivana Pavla jer je i on otvorio put mog bavljenja glumom, kako u jaskanskom kazalištu tako i za vrijeme života u Bogosloviji. Imaš li neke životne i duhovne uzore? Blaženog papu Ivana Pavla već smo spomenuli. Sve više uviđam važnost i providnost Božju u životu i poslanju blaženog pape Ivana XXIII. koji je otvoren djelovanju Duha Svetoga pozvao Crkvu na služenje istom Bogu, koji se objavio čovjeku po svome Sinu, Isusu Kristu, u ono davno vrijeme, i u ovo naše vrijeme. Oni su primjer svetih ljudi koji su neprestano usklađivali svoju volju s Božjom voljom. U njihovom društvu nalazi se i naš blaženi kardinal Alojzije Stepinac te sluga Božji kardinal Franjo Kuharić koji su zaslužni za očuvanje vjere u našem narodu u ono teško doba komunizma, a i u ovo doba jasan su nam primjer i putokaz. Sveti Nikola, zaštitnik naše župe, uvijek me potiče da učinim neko dobro djelo, počevši od malih vremenitih dobara pa do duhovnih dobara. Sv. Maksimilijan Kolbe također je primjer osobe koja je svoj život u potpunosti prepustila Bogu te se Njemu posve predala, tako što je na kraju svog života u koncentracijskom logoru odlučio primiti smrtonosnu injekciju umjesto oca jedne obitelji. Njega spominjem i zato jer sam rođen upravo na njegov spomendan, a da sam odlučio poći u redovnike uzeo bih njegovo ime Maksimilijan – pater Max. Od svećenika spomenuo bih barem jednog velikog glazbenika, Albu Vidakovića, po kojem i naš Institut za crkvenu glazbu nosi ime. Mnogi su tu svećenici, redovnici i redovnice koji su primjer skrovitog i predanog rada u Božjem vinogradu. Uz sve njih poseban poticaj i uzor su mi dragi obiteljski ljudi koji svakodnevno vrše Božju volju te su osmislili svoje živote, a svima nama svećenicima gdje god dođemo iskazuju dobrodošlicu i gostoprimstvo te nam omogućuju da preko njih i mi oblikujemo ovaj svijet. Ovaj popis bi potrajao kad bih počeo nabrajati i pjevače i skladatelje i sportaše. Slika: Ivan Bingula - mladomisnik Prigodom svojih posjeta mogao sam se uvjeriti o brojnim mogućnostima koje stoje na raspolaganju mladim ljudima koji žive u zagrebačkom Bogoslovnom sjemeništu. Koliko se promijenio tvoj život od trenutka dolaska u sjemenište i kako sada gledaš na te dane? Zagrebačko bogoslovno sjemenište oduvijek je imalo svoju važnu ulogu u kulturnom životu grada Zagreba, a pogotovo u doba Hrvatskog narodnog preporoda kad su bogoslovi okupljeni u društvu Vijenac na razne načine širili kulturu i napredak. Dolaskom komunizma i hrvatski narod „oslobođen“ je nastavka kulturnog djelovanja te vrste. Na žalost, učinjen je veliki rez jer je čitav spektar kulturnih djelatnosti sveden na tek nekoliko djelatnosti od kojih su glazba i kazalište još uvijek prisutni. Pjevanje je sastavni dio bogoslovskog života. Imao sam priliku čim sam došao u Bogosloviju još više razviti i taj dar, kako pjevajući u Muškom katedralnom zboru i Zagrebačkom bogoslovskom oktetu, tako i pjevajući i svirajući na imendanima i slavljima u Bogosloviji, ali i po župama na koje smo bili poslani. Zahvaljujući odgojiteljima sa posebnim osjećajem za kulturu i razne umjetnosti, mons. Stjepanu Balobanu, preč. Anđelku Košćaku, vlč. Damiru Ocvirku, a posebno vlč. Ivanu Dodleku koji je postavio nekoliko sjajnih predstava na Bogosloviji, mnogo toga sam primio i nosim u svome srcu. Uz život s mnogim produhovljenim profesorima i svećenicima, upravo iskustvo života s dragim kolegama iz ovih naših sjevernih krajeva, a i šire, pokazalo mi je radost predanja Bogu jer kamo god pošao, iako si otišao iz svoga kraja, ako živiš s Bogom, uvijek ćeš upoznati nova lica na kojima ćeš prepoznati Božji osmijeh. Ta lica utisnuta su u moje srce, a njihovi brojevi telefona pohranjeni su u mobitelu pa se redovito i viđamo te nastavljamo naš zajednički hod za Kristom. Zgodna je činjenica i simpatična podudarnost da je kazališni inspektor Potrebica Boro iz milicijske stanice Trnje svoje prvo kapelansko mjesto dobio baš u Trnju, u župi Krista Kralja? I sam bi Boro rekao: „Zanimljiva podudarnost!“ Kad sam doznao na koju župu idem, malo sam produljio neizvjesnost te sam prijateljima koji su gledali tu predstavu napisao da postajem "duhovni Boro". Kao što je Boro na svoj način dobrohotno vršio svoju službu, službu zaštite građana, nadam se da ću ja jednako tako dobrohotno uz Božju pomoć iskazivati duhovnu zaštitu i pomoć povjerenim vjernicima, jasno, uz ipak neka potrebna poboljšanja. Gdje vidiš velečasnog Ivana Bingulu u budućnosti, odnosno imaš li kakvih želja koje bi rado utkao u svoj svećenički poziv? Mi svećenici smo obećali našem biskupu i njegovim nasljednicima poštovanje i poslušnost. Biskup nas poznaje, zna naše mogućnosti, naše talente pa prema potrebi naše mjesne Crkve raspoređuje službe. Uz službu koja mi je povjerena, koliko stignem bavit ću se glazbom. Rođen sam u ovom kraju i ovaj kraj je dio mene, nadam se da ću čitav svoj život biti negdje u blizini. Zagrebačka nadbiskupija nije više toliko prostorno velika kao nekada pa se i smanjio broj župa na koje mogu biti poslan, no još uvijek je tu velik broj župa, a na svima zbog kratkoće zemaljskog života ne mogu biti na službi tako da i župe na kojima sam do sada djelovao daju doprinos mom pastoralnom djelovanju. Na kojim ću sve župama i službama biti to ćemo tek vidjeti, a sve će se moći pročitati u medijima, bilo Glasu Koncila ili po novom, čak i u Večernjaku, a možda i u našim lokalnim novinama. Kad smo već kod medija i novinara, zahvaljujem svim medijima i novinarima koji su u dane pripreme za Mladu misu i na sam dan izvještavali što se sve događa u našoj župi, a i redovito prenose događaje vezane uz vjernički život župa našega kraja. Hvala i Vama na ovom razgovoru i onima koji su ga omogućili. Za kraj tvoja poruka mladim ljudima, mladićima i djevojkama, pred kojima je odluka da se eventualno opredijele za svećenički ili redovnički poziv… Često čujemo kako u životu moramo sve imati, a ako već ne možemo sve imati onda barem moramo sve probati. To često prevari mlade ljude u pronalaženju svoga identiteta i stvaranju stavova. U životu ne možemo imati sve, barem ne stalno, a odabiri su upravo ti koji nas razlikuju jedne od drugih. Pravi odabiri donose radost i zadovoljstvo, dok opet krivi odabiri donose tugu i nezadovoljstvo. Već u početku možemo se nekih loših odabira osloboditi tako što ćemo vjerovati našim bližnjima, roditeljima, starijoj braći i sestrama, rodbini, prijateljima i znancima, te prihvaćajući život u ovom kraju nastaviti graditi gdje su stali naši preci. Svima njima vjerujemo jer u naša srca izlijevaju obilje ljubavi, ali ne samo riječju već i djelom. Svoj život, vrijeme svoje mladosti i starosti žrtvuju za nas. Oduzimaju od sebe kako bi nas obogatili te kako bismo i mi jednog dana upravo tako činili drugima. Taj obiteljski odnos posve je prirodan i dobro nam je poznat, a svoj izvor ima u Bogu. Odnos je to ljubavi i potpunog predanja. Ljubavi Božje prema čovjeku do te mjere da je sam Bog sišao na zemlju i pokazao što nam je činiti. Sam je Bog iz ljubavi trpio za čovjeka. Ali ta patnja nije besmislena, jer takva ljubav koja u teškim trenucima podnosi patnju, nema kraja. Ona živi i sjedinjuje se s Bogom te vječno živi u nebesima. Svi mi već ovdje na zemlji možemo iskusiti Božju blizinu. Možemo Boga prepoznati u svima koje susrećemo, ako hoćemo. Ili ćemo poput modernih ljudi našega vremena kuvertu s tim odgovorom otvoriti tek nakon što vječno sklopimo zemaljske oči. Već spomenuti inspektor Boro bi rekao: „Pretpostavljam da ima različitih načina!“, a „duhovni Boro“ će biti slobodan dodati jedan savjet: Ovaj život jedan je i neponovljiv, proživimo ga stoga dostojanstveno kako bismo kad nas već budu izdale naše ljudske snage bili spremni na susret s Bogom naše povijesti, sadašnjosti i budućnosti. No nemojmo čekati taj zadnji čas jer prilike za dobra djela vire na svakom uglu. Kao što je sam Isus Krist prošao zemljom čineći dobro, čineći čudesa, tješeći žalosne i donoseći radost života, tako i mi proživimo svoj život na dobro svih koje ćemo susretati u našem životu i na naše zadovoljstvo. Možda ćemo se i umoriti, ali ne ćemo biti bezvoljni jer znamo da je pred nama čitava vječnost u kojoj ćemo uživati Božju blizinu na način koji je jedno veliko iznenađenje, koje još nitko od živih nije iskusio, o kojemu ni najpouzdaniji mediji nemaju podataka. No tamo nećemo uživati sami, već ćemo dijeliti vječnu radost u društvu svetih. Ako netko uz ovo poslanje svakog kršćanina osjeti svećenički ili redovnički poziv, poziv za još jednom zemaljskom žrtvom, samo neka se javi u župni ured i prepusti Božjem vodstvu i pomoći naših dragih vjernika. Bog Vas blagoslovio! Nino Škrabe Tekst preuzet sa http://jaska.com.hr/kolumne/prozivimo-svoj-zivot-dostojanstveno-na-dobro-svih-koje-susrecemo/

Vezane vijesti
Razgovor s pastirima (27.12.2014. 09:34:00)
Naš Ivan – mladomisnik (06.07.2013. 10:01:00)
Slavlje Mlade Mise vlč. Ivana Bingule (22.06.2013. 12:39:00)
Đakonsko ređenje (18.09.2012. 19:20:00)

Ostale novosti pročitajte ovdje